Piše: Milorad Pustahija
Iz sopstvenog iskustva znam kako izgleda javni medijski linč i kako se osoba koja je meta tih izliva demokratije i bogougodništva osjeća. Stoga sam odlučio stati u odbranu novinarke Tamare Nikčević. Njen krimen se sastoji u tome što je iznijela neke luminozne stavove ambasadorke Sjedinjenih Američkih Država, njene ekselencije Džudit Rajzing Rajnke, izgovorene na nekoj večeri a vezane za aktuelana crnogorska događanja.
Naglasila je da se radi o kredibilnom izvoru tih informacija, i pri tome, što je pravo svih novinara svijeta, nije navela identitet svog izvora. Radi se o strateškim procjenama gospođe Rajnke da Đukanović neće dozvoliti miran transfer vlasti nakon izbora i da će izvesti organe sile na ulice, i da se u Crnoj Gori vrši nasilje nad hrišćanima. Reče Rajnke i ostade živa i zdrava da vidi kako je vrijeme demantuje. Ali zato je US Embassy nadigla Trampovsku dževu na „kao“ fejk izjavu Tamare Nikčević i na Javni servis koji treba da informiše a ne obmanjuje. Pri tom nisu jasno i glasno demantovali Nikčevićku.
I onda kreće lavina zgražanja NVO, stranaka iz vlasti, medija i naravno srbo-rusko-crkveno-novorežimskog koncerna „Vijesti“. Može se govoriti i spekulisati o Trampu, Putinu, Bajdenu, rimskom papi, mogla je sve to Tamara Nikčević da je htjela - osim o njenoj ekselenciji Rajnke, pa je naš premijer, imam Rukoljub Ahmadinedžad, brže bolje zatražio vraćanje Javnog servisa građanima. Naravno građanima prosrpske provenijencije, jer se i Rukoljub i Rajnke boje „dubokih grla“ i izjava o ovom političkom duetu.
Otkud ova bura u čaši vode? Kod NVO samo treba upratiti trag novca, pardon grantova, kod stranaka iz vlasti zbog hitne eksproprijacije Javnog sektora, a mediji po običaju u skladu sa vlasničkom strukturom i interesima. Sokratovskom koncernu „Vijesti“ se više ne može ući u trag interesa jer se neprestano vrte kao derviši ili kao Kanjoš Macedonović na vrhu igle. Ne postoji nijedan njihov žestok stav, izrečen ujutru, koji nije moguće već u podne pervertirati. I uvijek su u pravu i na nekoj ekskluzivnoj emancipatorskoj liniji. Već neko vrijeme to nije linija već paukova mreža u koju su se zapleli gromko zastupajući svakoga ko dovoljno uplati.
Kod pomenute Džudit problem je što je do sada trampovala a došao je Bajden čija administracija sada za savjete u vezi sa Zapadnim Balkanom konsultuje Medlin Olbrajt, Danijela Servera i Janoša Bugajskog, čiji se stavovi jako razlikuju od Džuditinih. Nije ovoliko buke bilo oko eksplicitnih izjava Dritanovih i Rukoljubovih da Ambasada SAD direktno kadrira novu vladu. Niti oko Rukoljubove izjave da mu je bivši premijer Irana Ahmadinedžad uzor, a eto Iran je pod dugogodišnjim US sankcijama.
Evo, juče su ona i njena koleginica iz EU, njena ekselencija gospođa Popa, ekspresno i euforično pozdravile uspjeh nove vlade Crne Gore u zaduživanju, koji je - ako ne u ekonomskom - sporan u procesnom smislu, jer je po mnogima veoma diskutabilno izvesti ovoliko zaduženje bez stava i odluke Skupštine. Zato mislim da je, za današnje vrijeme benigna izjava Nikčevićke, proizvela strah od mogućih svjedočenja dubljih grla, npr. političkih basova, neugodnijih od soprana regionalno poznate i ugledne novinarke. No, u SAD možete kritikovati fejk vijesti i fejk medije ali ni u snu ne možete pomisliti da tražite egzekucije nad njima, osim u sudskom procesu. Bojim se da će zbog žestine hajke na Tamaru i šunjave reakcije uprave Javnog servisa, nad njom biti izvršena politička egzekucija zbog političke nepodobnosti. No, naći se ipak neki medij za njene odlične emisije i članke.
Prije neki dan sam odgledao klip sa nevjerovatnom Rukoljubovom egzibicijom u nekom manastiru nad moštima nekog sveca. Bilo je tu bezbroj krštenja, nekoliko padanja na koljena pa onda padanje u petominutnu metaniju nad ćivotom i to čelom po zaštitnom staklu. Nisam bio siguran šta to Rukoljub aplicira u trenutcima religioznog zanosa. Da li jogu islam ili pravoslavlje?
Onda sam se sjetio da postoje bliskoistočne sekte Druza i Alavita čije je učenje mješavina islamskih, jevreskih, hrišćanskih i preislamskih vjerovanja. Njihovi rituali nisu baš poznati pa ne mogu odrediti koji su sličniji egzibicijama svetosavskog gimnosofiste. Možda alavitski rituali jer oni imaju dosta od šiitske doktrine u svom učenju, a Ahmadinedžad je Rukoljubov miljenik i uzor. Je li ovo znak da iz svetosavske jeresi prelazimo u drugu jeres, ili je, pošto je rukoljub fundamentalni Srbin, potiho iskazivanje pretenzija „Srpskog sveta“ prema bliskoistočnim teritorijama? Dok se ova stvar ne raščisti - zahtijevam obustavu izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti.
