Odluke donosimo svakodnevno.
Krupne odluke ili odluke o krupnim stvarima često se pokažu sudbinskim.
One nas takođe definišu kao glupe ili pametne.
Posebno je opasno kada se odluke donose na nivou zajednice, grada, države, regije... Tada ljudi ili debelo postradaju zbog ,,viška“ pameti ili vrijeme, to nemilosrdno majstorsko rešeto, pokaže da su bili dalekovidi.
Na Kosovu se ovih dana opet gine. To je vijest koja otuda dolazi u nepravilnim vremenskim razmacima, ali jasno da postoji kontinuitet krvi i suza.
Kosovo je naš susjed.
Kada je 2008. godine Kosovo proglasilo nezavisnost, vlast na čelu sa Milom Đukanovićem je odlučila da bude među onima koji će priznati nezavisnost najmlađe države u regiji.
Vrijeme, 15 godina kasnije, nam govori da je to bila prva mudra odluka Crne Gore koja se ticala Crne Gore koliko i Kosova. Pitate se kako i zašto?
Pa odgovor je vrlo jednostavan. Crna Gora se graniči sa Kosovom. Zamislite da tamo danas nemamo definisanu granicu.
Druga mudra odluka je bila ona iz 2016. godine, a ticala se Kosova skoro koliko i Crne Gore. To je odluka o pristupanju Crne Gore NATO paktu. Danas, sedam godina kasnije, svjedoci smo da se ova odluka u praksi nekoliko puta pokazala kao mudra i dalekovida.
Ove dvije odluke u Crnoj Gori su od najvećeg dijela tadašnje opozicije, a danas najvećeg dijela vlasti najviše dočekane na nož. Prozivana je vlast za sluganstvo Zapadu, za izdaju, za gubitak suvereniteta itd.
Upravo su događaji na Kosovu pokazali koliko ne samo da nijesu bili u pravu, već koliko su njihovi stavovi bili pogrešni, a bojim se i dirigovani sa strane.
Interesantno je i da je Đukanović od najvećeg dijela onih koji su danas na vlasti često prozivan zbog svoje ratne uloge. Da se razumijemo, potpisnik ovih redova je toliko puta i njega i njegovu vlast jasno adresirao kao krivce za taj period. Ali se niko nije bavio kritičarima Đukanovićevog doprinosa ratovima devedesetih. Zanimljivo, nigdje ni kod jednog nisam mogao naći da, recimo, osuđuje napad na Dubrovnik, opsadu Sarajeva, genocid u Srebrenici i tako dalje.
Istina, primjetno je da žal postoji. On je, vjerujte mi na riječ, potpuno iskren. Oni iskreno žale što nije napravljeno bar deset Srebrenica i što, recimo, Dubrovnik nije malo temeljitije razoren.
Kada je u pitanju revizija Đukanovićeve zaostavštine, ona se svodi samo na ono što je Đukanović objektivno dobro uradio. To su odnosi sa susjedima i ulazak u NATO van svake sumnje.
I ne, ne radi se tu samo o tome da se ideološki raskrsti sa Đukanovićevim nasljeđem. Tu se radi i o vrlo praktičnim stvarima. Poništenjem priznanja Kosova i eventualnim izlaskom Crne Gore iz NATO pakta, ono što se dešava na Kosovu, a bojim se vrlo brzo i u Bosni i Hercegovini, postaće moguće i u Crnoj Gori.
A onda nam svima ne gine Kosovo!
A tu, na Kosovu, još od onog Gazimestana 1989. godine se oni željni vlasti, ali bez ikakve vizije o budućnosti, najbolje snalaze.
