Potrebu da se divljačko, primitivno i nedolično ponašanje povezuje sa ulicom teško je razumjeti ako polazimo od shvatanja da je ulica element urbane strukture i segment grada. Još je teže razumjeti potrebu premijera jedne multietničke, građanske države da stanovništvo naziva narodom, umjesto građankama i građanima.
Možda je suština upravo u zbirnoj imenici koja ne zahtijeva korišćenje rodno senzitivnog jezika, koji bi mogao da znači i gubitak podrške ne tako brojnih, a prilično glasnih okupljenih demonstranata, kao i ministarke koja je i sama izjavila da joj „rodno senzitivni jezik nije blizak“.
Možda upravo prisustvo te žene, koja za sebe, uprkos najvišem stepenu obrazovanja do kojeg je došla zahvaljujući tome što su se nekada neke aktivistkinje izborile za pravo da se sva ženska djeca školuju, kaže da nije feminista, već da je četnik, zatvara krug nejasnoća crnogorske zbilje.
Ko zna koliko puta ste do sada imali priliku da vidite i čujete da su negdje građani protestovali protiv vlade – naravno, onaj dio građana koji smatra da postoji razlog za to, međutim, vjerovatno nikad do sada nijeste ni vidjeli, ni čuli da vlada protestuje protiv građana – naravno, onaj dio vlade kojem smeta što svi ti građani nijesu (jedan) narod.
Ko zna koliko puta ste gledali filmove i čitali knjige o Drugom svjetskom ratu, nakon kojih biste, iako beskrajno tužni, bijesni i zgroženi, ipak osjećali neku zahvalnost što (vjerujete da) živite u vremenu nakon pobjede nad fašizmom.
Vjerovatno nikad do sada nijeste ni vidjeli, ni čuli da vlada protestuje protiv građana – naravno, onaj dio vlade kojem smeta što svi ti građani nijesu (jedan) narod
Ako neko može bilo čim drugim sem fašizmom nazvati, a posebno ako vjeruje da bilo čime treba pravdati poruke koje je sa ulice poslala četvororesorna ministarka, taj, očigledno, nije dovoljno ni gledao, ni slušao, ni čitao, ni pamtio, ni shvatio.
U jeziku koji je uža specijalnost ove ministarke postoji konstrukcija „if only“ koja bolje od bilo kojeg drugog izraza na nekom od evropskih jezika sažima subjunktivno raspoloženje – želju da se nešto dogodilo, ali nije, uz izražavanje žaljenja i kajanja.
„If only...“ ili, ne tako doslovno – „da je barem“ Skupština Crne Gore usvojila zakon koji bi zabranjivao fašističko i neofašističko udruživanje, djelovanje i isticanje simbola... Ali nije i u tome je najveća tragedija vremena u kojem živimo, jer se pod maskom slobode govora omogućava da govor mržnje šire oni koji tuđa prava i slobode ne samo da ne poštuju, već i negiraju njihovo postojanje.
Ni u sceni nekog filma, čak i da je urnebesna komedija u pitanju, ministarka koja, na ulici, uz grimase i nervozne pokrete, pravi eksperiment sa frekvencijama sopstvenog glasa nije pojava kojoj bi se mogao nasmijati bilo ko ko u njenom nastupu prepoznaje sve ono što nije izgovorila, a bilo je više nego očigledno da želi.
Da bi se to razumjelo nije potrebna nikakva posebna tehnika čitanja misli, već sposobnost da opasne pojave prepoznamo, uvijek ih nazivamo pravim imenom i natjeramo institucije države u kojoj živimo da ih strogo kažnjava.
Institucije i mehanizmi koji su im na raspolaganju jedino su sredstvo borbe protiv opasnih pojava, ako ne u ovom, onda u nekom budućem trenutku, a taj trenutak biće udaljen od sadašnjosti onoliko dugo koliko bude važilo mišljenje da će se do rješenja problema doći tako što će se kucati na vrata ambasada, a kada ih one ne otvore širom onda zamjerati njihovim predstavnicima na, gle čuda, diplomatskom ponašanju.
Sada ipak shvatamo da imamo više sreće nego građanskog obrazovanja, jer je ministarkin jučerašnji nastup doprinio podizanju svijesti o užasima govora mržnje više nego sve skupa što su svi oni koji su se tim problemom bavili do sada preduzimali da na njega ukažu.
Ovo je rasplet nakon kojeg ćemo ubrzo saznati da li smo kao društvo u stanju da ovakve pojave suzbijemo ili zaslužujemo da zauvijek ostanu neodvojivi dio naših života jer nam se, takvima, ionako ništa značajno ni ne može dogoditi.
