Šestoro učesnika projekta „Revalorizacija kulturnih dobara Crne Gore“, od 234 koliko ih je učestvovalo u stručnim i tehničkim timovima, kao i u Monitoring timu, zaradilo je više od 150.000 eura. Ovih šest stručnjaka, pored ostalih kulturnih dobara, dobili su da revalorizuju većinu spomen-ploča i bisti (više od 400), od kojih mnoge i nijesu bile zaštićena kulturna dobra, pa je to, po svemu sudeći, bio i svojevrstan postupak valorizacije, a ne revalorizacije.
Najveći dobitnik projekta revalorizacije, bar kad je riječ o isplaćenim honorarima, je arheolog Polimskog muzeja iz Berana Predrag Lutovac. Njemu je Ministarstvo kulture uplatilo neto 35.575 eura, dok je bruto iznos 39.093,38 eura.
Druga na listi je konzervatorka Magdalena Radunović iz Muzeja i galerija Podgorice, kojoj je Ministarstvo isplatilo neto 30.716,67 eura, dok je bruto iznos 33.754,54 eura. Arhitektici Dijani Vučinić isplaćeno je neto 24.616,67 eura, dok je bruto iznos 27.051,28 eura, konzervatoru Miliji Pantoviću, takođe iz beranskog Polimskog muzeja, isplaćeno je neto 24.425 eura, a bruto 26.840,63 eura.
10
Arhitekti Goranu Radoviću Ministarstvo je uplatilo neto 24.100 eura, dok je bruto iznos 26.933,49 eura, a konzervatoru Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore Željku Čelebiću uplaćeno je neto 19.320 eura, a bruto 21.230,77 eura. Kada se sve sabere, za šest članova stručnih timova ukupno je uplaćeno neto 158.753,34 eura, dok je bruto iznos 174.904,09 eura.
Svi ostali članovi stručnih i tehničkih timova, kao i Monitoring tima, dakle njih 228, zaradili su između 50 i 6.000 eura. Iz te grupe jedino iskače aktuelna direktorica Direktorata za kulturnu baštinu u Ministarstvu kulture i medija Dobrila Vlahović, kojoj je za participaciju u izradi elaborata uplaćeno neto 8.425, a bruto 12.574,63 eura. Njoj je, podsjetimo, za učešće u Monitoring timu za praćenje i nadgledanje revalorizacije još uplaćeno neto 1.500 eura, dok je bruto iznos 2.238,81 euro. Dakle, ukupan iznos njenih honorara iznosi neto 9.925 eura, dok je bruto iznos 14.813,44 eura.
CIJENA 330 EURA
Pomenuti dobitnici projekta revalorizacije, šta god ko mislio o visini njihovih honorara i činjenici da su dobili najveći broj spomen-obilježja, uredno su završili svoje obaveze prema Ministarstvu i Upravi. Po tom osnovu su im i isplaćivani honorari. Njih, u krajnjem, ne možemo ni smatrati odgovornim zato što Uprava za zaštitu kulturnih dobara, nakon usvajanja njihovih elaborata i nakon što je od strane Ministarstva kulture bila prepuštena svojim jako oskudnim kadrovskim resursima, nije završila svoj posao i donijela nova rješenja za nepokretna i pokretna dobra.
Međutim, iako Ministarstvo kulture u rješenjima o isplati honorara navodi da cijena elaborata zavisi od „složenosti poslova pripreme i izrade elaborata, vremenskog perioda potrebnog za izradu elaborata, obima dokumentacije koja je obrađena, uslova i dužine trajanja terenskog obilaska, određivanja zaštićene okoline kulturnog dobra i izrade grafičkih priloga“, ispostavilo se da je elaborate o spomen-pločama i bistama ipak plaćalo maksimalnim iznosom, po 330 eura, koliko i elaborate o, recimo, viševjekovnim manastirima, crkvama ili utvrđenjima. Tim iznosom plaćalo ih je čak i kada timovi na terenu ne bi evidentirali spomen-obilježje, te je samim tim njihov posao u tom slučaju bio minimalan, a honorar maksimalan.
I laiku je jasno da je dosta više iskustva, stručnosti i istraživanja bilo potrebno za izradu elaborata za viševjekovna sakralna kulturna dobra, nego za elaborate o spomen-obilježjima, vezanim za Narodnooslobodilačku borbu i klasičan pomen ispisan na četvrtastoj mermernoj ili kamenoj ploči, sa informacijama o tome kada je i gdje neko poginuo za slobodu, ili da se u nekom selu ili kući održala značajna partizanska konferencija. To, međutim, nije bilo važno za tadašnje Ministarstvo kulture i autorku projekta revalorizacije Lidiju Ljesar, danas Radulović-Cvijetinović, pa je svaki elaborat za nepokretna kulturna dobra isplaćivan po cijeni od 330 eura.
Što se tiče finansijske kombinatorike, ovako je to izgledalo u praksi: U izradi, recimo, 76 elaborata na teritoriji opštine Nikšić, od kojih su 95 posto spomen-ploče a ostatak biste i spomenici, učestvovala su četiri člana Stručnog tima i njima je jednim Rješenjem pojedinačno uplaćeno po 5.700 eura neto, dok je pojedinačni bruto iznos 6.263,73 eura. Za četiri člana Tehničkog tima uplaćeno je po 712,50 eura neto, a bruto 782,97.
Važno je napomenuti da su poslovi članova Tehničkog tima, bar prema nezvaničnim tvrdnjama nekoliko učesnika u projektu, u mnogim elaboratima bili mnogo zahtjevniji od članova Stručnog tima, a dobijali su daleko manje honorare.
- To je bila velika nepravda, jer njihov doprinos nije bio ništa manji. Ali, stručnjaci su morali da se naplate – kazao je jedan od izvora Pobjede, koji je kao član Stručnog tima učestvovao u revalorizaciji.
Zanimljivo je da veliki broj ovih spomen-obilježja u elaboratima nemaju evidentirano Rješenje o stavljanju pod zaštitu zakona, već samo Rješenje o uvođenju u nekadašnji Registar spomenika kulture. Preciznije rečeno, političkom direktivom 60-ih godina prošlog vijeka sva spomen-obilježja, bez ikakvih kriterijuma i istorijske distance, upisana su u Registar, ali najveći broj njih nikada nije dobio rješenje o stavljanju pod zaštitu zakona. Taj status unutar Registra posebno im je poljuljan kada je koju deceniju kasnije donešen prvi zakon koji se bavio zaštitom spomen-obilježja, ali nikada nijesu ispoštovane njegove glavne odredbe. Sve to, dakle, otvara pitanje: kako je veliki broj spomen-obilježja mogao biti revalorizovan ako prethodno nedvosmisleno nije bio spomenik kulture (postarim propisima) i kulturno dobro (po aktuelnom Zakonu o zaštiti kulturnih dobara)? Radilo se, očigledno, o valorizaciji, odnosno o prvostepenom utvrđivanju kulturne vrijednosti brojnih spomen-obilježja.
ZAKON JASAN
Za nekadašnjeg direktora Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture i potom v. d. direktora Centra za konzervaciju i arhelogiju Đorđija Vušurovića stvari su poprilično jasne. On je za Pobjedu podsjetio da se na spomen-obilježja primjenjuje poseban Zakon o spomen-obilježjima, a ranije Zakon o spomenicima i spomen-obilježjima, istorijskim događajima i ličnostima. Zakonom o spomen-obilježjima („Službeni list CG“ br. 40/08) između ostalog precizirano je: „Ovaj zakon ne odnosi se na spomen-obilježja koja, u skladu sa zakonom, imaju status spomenika kulture“ (član 8); „Organ lokalne uprave nadležan za poslove kulture vodi registar spomen-obilježja na teritoriji opštine. Nadležni organ vodi Centralni registar spomen-obilježja na teritoriji Crne Gore.
Sadržaj i način vođenja registra iz st. 1 i 2 ovog člana i kriterijume za utvrđivanja vrste spomen-obilježja propisuje nadležni organ.“ (član 28) i „Organi lokalne uprave nadležni za poslove kulture preuzeće evidenciju i dokumentaciju o spomenicima i spomen-obilježjima i o grobljima i grobovima jugoslovenskih boraca u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona i koristiti je za upis u registar spomen obilježja.“ (član 56). Nadležni organ, kako to vidi Vušurović, po Zakonu o spomen-obilježjima je Ministrstvo kulture, a ne Uprava za zaštitu kulturnih dobara, kao njegov organ, koja je naknadno organizovana.
- Mislim da je na osnovu ovih citiranih zakonskih rješenja i nespornog podatka, da je u Crnoj Gori na dan stupanja na snagu novog Zakona o zaštiti kulturnih dobara (21. avgusta 2010. godine) za 357 spomenika bio utvrđen status zaštićenog spomenika kulture, a po članu 142. tog Zakona oni dobili status nepokretnog kulturnog dobra, moralo biti sve jasno. Od tog broja (357) samo je sedam bilo memorijalnih. Dakle, suludo je bilo tvrditi i prihvatiti da svako od 571 spomen-obilježja ima status zaštićenog spomenika kulture, odnosno kulturnog dobra. U tom slučaju, na osnovu člana 8. Zakona o spomen-obilježjima, postojanje ovog zakona bilo bi besmisleno jer ne bi postojao predmet njegove primjene, ako sva spomen-obilježja „imaju status spomenika kulture“, odnosno „kulturnog dobra“ – kazao je Vušurović.
On tvrdi da za odluku Ministarstva kulture i Uprave za zaštitu kulturnih dobara da, umjesto 357 prethodno zaštićenih kulturnih dobara, revalorizuju čak 1.363 nepokretna kulturna dobra, u arhivi bivšeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture i novoformirane uprave ne postoji bilo kakva formalno-pravno valjana dokumentacija koja bi na nedvosmislen način dokazala status svih kulturnih dobara sa spiska za revalorizaciju.
- Odgovorno tvrdim da toga nema. Kada ovo tvrdim, pozivam se na dokumentaciju Zavoda i na gospodu koja je pobrojana za zahvalnost na stranici 6 publikacije „Stanje kulturne baštine Crne Gore“, a prije svih na tadašnje funkcionere i stručnjake iz Ministarstva kulture i Republičkog i Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Oni su, a ne ja, na osnovu dokumentacije iz Zavoda, svog stručnog i pravničkog znanja predložili Vladi Crne Gore, ono što je fakat i što su jedino mogli predložiti, a Vlada usvojila sljedeće egzaktne podatke: Ukupan broj zaštićenih spomenika kulture 357, od čega urbanih cjelina osam, starih gradova pet, sakralnih 207, profanih 58, fortifikacionih 25, arheoloških 27, etnoloških pet, tehničkih 15 i memorijalnih sedam (a ne 571). Ovih 357 zaštićenih nepokretnih spomenika kulture razvrstani su po kategorijama i pojedinačno navedeni po opštinama. Kako je istim autorima i realizatorima „Stanja kulturne baštine Crne Gore“ i „Projekta revalorizacije“, 357 postalo jednako 1.363 i kako se po njihovom „stručnom“ mišljenju nešto može revalorizovati, ako prethodno nije valorizovano, pitanje je za njih – rekao je Vušurović.
„NABUDŽIVANJE“
Broj kulturnih dobara od 1.363 za revalorizaciju, prema njegovom mišljenju, je „'nabudžen', osim sa 571 spomen-obilježjem, uvrštavanjem i svih stambenih zgrada iz Starog grada Kotor, bez ikakvog smisla i rješenja o stavljanju pod zaštitu kao pojedinačno zaštićenih spomenika kulture, unutar zaštićene urbane cjeline“. To je nazvao još jednim primjerom „neznavenosti i sprdačine sa kulturnim dobrima Crne Gore.“
- Poznato je i već navedeno da postoji pet starih gradova, kojima je utvrđen status zaštićenog spomenika kulture, odnosno kulturnog dobra. Međutim, to nikako ne znači da je svaka zgrada, tj. stambeni objekat u tim gradovima pojedinačno zaštićeni spomenik kulture, tj. pojedinačno kulturno dobro. Oni jesu zaštićeni zakonom kao dio cjeline, ali ne predstavljaju pojedinačno zaštićene spomenike kulture, niti to mogu biti, osim onih koji to zavređuju, odnosno koji su na osnovu zakona utvrđeni kao pojedinačno zaštićeni spomenik kulture, tj. kulturno dobro. Sve da su autori ovakvih (ne)djela imali unaprijed zadati cilj, ili da nedovoljno poznaju ili razumiju primjenu zakonskih normi, mogli su se rukovoditi logikom i zapitati, zašto onda nijesu u „Spisak nepokretnih kulturnih dobara“ po čl. 142. Zakona o kulturnim dobriima, unijete i sve stambene zgrade i iz Starog grada Budve, Starog grada Bara, Starog grada Ulcinja? - kazao je Vušurović.
Njemu sve navedeno ukazuje da je Zakonom utvrđeni rok od tri godine za revalorizaciju kulturnih vrijednosti zaštićenih spomenika kulture, tj. kulturnih dobara, pretpostavljao postojeću i nespornu činjenicu o 357 kulturnih dobara. Taj posao, kako je rekao, predstavljao je i predstavlja osnovnu djelatnost Direktorata za kulturnu baštinu i Uprave za zaštitu kulturnih dobara i za takvu vrstu poslova uposlenici primaju ličnu zaradu.
- Kako je bilo teško objasniti da za dvije godine od stupanja na snagu Zakona o zaštiti kulturnih dobara ova obaveza nije ni započeta, valjalo se opravdati. Kako je bilo teško objasniti da taj posao nije u završnoj fazi i pri kraju, to je izmišljen vanredni posao. Umjesto 357, na brzinu je upisano u divlji registar ukupno 1.363 navodna nepokretna kulturna dobra, kako bi se dokazalo da je bilo nemoguće ovako obiman posao završiti kao redovnu radnu obavezu, za tako „kratak“ period. Zato se pribjeglo „projektu revalorizacije“, kao vanrednom poslu za koji je trebalo iz Budžeta Crne Gore izdvojiti pozamašna sredstva, koja su dijeljena „šakom i kapom“. Umjesto da se stide od ovako prljavog i nezakonitog posla i, po mojem mišljenju, inkriminisanih radnji, oni su se šepurili u javnosti drskim lažima – rekao je Vušurović.
On je uvjeren kako smo na kraju svjedočili da su „autori ovog 'misionarskog' posla i 'identitetske misije', kulturna dobra Crne Gore ostavili, u formalno-pravnom smislu, bez zakonske zaštite, tako da ih danas vlasnik ili korisnik može devastirati, bez bilo kakvih zakonskih posljedica.“
- To je još jedan, i najvažniji razlog, zbog kojeg neko mora i krivično odgovarati – kazao je Vušurović.
Većina bez komentara, Čelebić kaže da je zaradio svaki euro
Najvećim dobitnicima honorara projekta revalorizacije – Predragu Lutovcu, Magdaleni Radunović, Dijani Vučinić, Miliji Pantoviću, Goranu Radoviću i Željku Čelebiću – novinar Pobjede poslao je četiri pitanja. U imejlu im je, ali i u telefonskim razgovorima, objašnjen kontekst priče, razlozi za izdvajanje i objavljivanje njihovih imena, kao i da novinar Pobjede ne tvrdi da su uradili bilo šta nelegalno, već da postoji potreba javnosti da zna po čemu su zaslužili toliko povjerenje Ministarstva kulture i Uprave za zaštitu kulturnih dobara, odnosno kako to da su baš oni, uglavnom najiskusniji u stručnim timovima, dobili većinu najlakših a samim tim i najunosnijih poslova – izrade elaborata za stotine spomen-obilježja. I nakon nekoliko nedjelja čekanja, većina ih je odbila da odgovori na postavljena pitanja.
Konkretno je, ali u telefonskom razgovoru, odgovorio jedino Željko Čelebić, koji je novinaru Pobjede izjavio da nema problem sa tim što se pominje isplata njegovih honorara, te da je „svaki euro krvavo zaradio“.
- Kao čovjek iz partizanske familije, lično sam tražio da revalorizujem spomen-obilježja. Ne mogu se složiti da su to bili najlakši poslovi. Mogu donekle da se složim da je te elaborate lakše uraditi u odnosu, kako kažete, na viševjekovna sakralna dobra ili utvrđenja, ali ona su skoro sva bila istražena i dosta toga o njima poznato, a spomen-obilježja su tek u tom procesu ušla kao kulturna dobra Crne Gore – kazao je Čelebić.
Lutovac tvrdi da mu nije isplaćeno 35.575 eura, demantuju ga rješenja Ministarstva kulture i nalozi za plaćanje Ministarstvu finansija
Arheolog Predrag Lutovac takođe nije odgovarao na pitanja Pobjede, koja su mu poslata na imejl. U telefonskom razgovoru sa novinarem Pobjede, četiri dana uoči objavljivanja ovog serijala, kazao je da ne želi zvanično da komentariše projekat revalorizacije.
Zanimljivo je da je jedino on, od svih šest članova stručnih timova koji su dobili najviše novca, u nezvaničnom razgovoru pokušao da ospori ukupan iznos svojih isplaćenih honorara. Nekoliko puta je ustvrdio da mu nije uplaćeno 35.575 eura neto, a bruto 39.093,38 eura, već da je zaradio bitno manje. Upozorio je novinara da na tu temu pazi šta piše, te da uprkos zvaničnim dokumentima koje mu je novinar predočio, on ima svoju računicu za koju tvrdi da je jedino tačna.
Preciznosti radi, novinar Pobjede je od Ministarstva kulture i medija, na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informcijama, dobio više od 1.500 stranica finansijske dokumentacije koju čine sva rješenja o isplati honorara, putni nalozi, troškovi za gorivo i dnevnice, zavedeni, pečatirani i potpisani, zajedno sa zahtjevima za isplatu Ministarstva finansija. Konkretno, u finansijskoj dokumentaciji postoji 16 rješenja Ministarstva kulture i 16 zahtjeva Ministarstvu finansija, u kojima se precizno navode sume koje su isplaćene Lutovcu i ostatku njegovog Stručnog i Tehničkog tima, sa obrazloženjem i spiskom svih revalorizovanih dobara. Kada se saberu sve sume iz ovih rješenja, koje su opredijeljene Lutovcu, riječ je o neto iznosu od 35.575 eura, dok je bruto iznos 39.093,38 eura.
