Utvrđeni ljetnikovac porodice Buća, jedne od najuglednijih kotorskih plemićkih porodica, koji je kasnije prešao u posjed Lukovića, smješten je uz more, u samom centru Tivta.
Današnji izgled ovog utvrđenog stambenog kompleksa rezultat je nekoliko velikih pregradnji, od kojih se najnovija desila u naše vrijeme, kada je izgrađena savremena ljetnja pozornica usred nekadašnjeg vrta, koji se od odbrambene kule prostirao do mora.
Kao vrijedan primjer bolje očuvanog renesansnog ljetnjikovca na području Tivta, gdje je kotorska vlastela imala imanja i brojne ljetnjikovce, zajedno sa kapelom sv. Mihovila zaštićeno je kulturno dobro od 1957. godine.
Najstariji dio kompleksa predstavlja kula sa pokrivenom lođom na vrhu iz 15. vijeka, uz koji je izgrađena monumentalna kapija. Crkvica baroknih karakteristika, posvećena sv. Mihovilu, postavljena je u osovini prilazne staze tako da je predstavljala njen centralni motiv.
Smještena je u dvorištu ljetnjikovca kao porodična kapela posvećena sv. Mihovilu. Građena je renesansnim slogom od pažljivo obrađenih tesanika. Profilisani portal se završava presječenim timpanonom sa krstom u centralnom dijelu, iznad kojega je mala rozeta i zvonik na preslicu. Unutrašnjost kapele je zasvedena blago prelomljenim svodom. Oltar je komponovan u raznobojnom mermeru. Skladnih je proporcija i renesan-snog oblika. Rađen je, vjerovatno, u nekoj venecijanskoj radionici.
Kompleks je saniran poslije zemljotresa od 1979. godine.
Ljetnjikovac je nastao iz nekoliko dogradnji sredinom 16. vijeka. Iz natpisa nad ulazom u kulu doznaje se da je taj objekat izgradio 1548. godine „meštar Vincencije, sin meštra Mihaila iz Lastve (tivatske)". Vjerovatno je istovremeno, ili nešto ranije, sazidana i glavna stambena zgrada ljetnjikovca, da bi tok gradnje bio nastavljen podizanjem kapije sa terasom i ekonomskom zgradom.
Svi ti objekti su podizani u nizu, naslanjajući se jedan na drugi, da bi se čitav kompleks zaokružio porodičnom kapelom, prostranim vrtom sa kolonadom i šetnicom prema moru, sve zaštićeno ogradnim zidom.
Kako se može pročitati, sve građevine, izuzev nešto rustičnije izvedene ekonomske zgrade u kojoj je bio smješten mlin za ulje, zidane su od kamenih tesanika u renesansnom stilu sa elementima kasne gotike. Djelimično je na odbrambenim objektima, kuli i kapiji, korišćena bunjato tehnika gradnje.
Glavna zgrada je prvobitno imala dvije etaže, dok je treća dograđena kasnije. Unutrašnji raspored njenih prostorija bio je organizovan u skladu sa lokalnim tradicijama otmenijih kuća, sa jednom velikom centralnom prostorijom, salonom, iz kojega se ulazilo u bočne odaje.
Kula je izvedena kao samostalni fortifikacioni objekat, prilagođen za mogućnost povremenog stanovanja u njemu u slučaju opasnosti. Imala je tri kamene etaže, dok je na posljednjem nivou bio prošireni, drveni „paviljon" koji se oslanjao na kamene konzole. On je služio za osmatranje, odbranu, ali i kao vidikovac za uživanje u bokeljskim pejzažima. Iako je kula imala čisto funkcionalnu namjenu, njen graditelj, prožet duhom humanizma i renesanse, nastojao je da oplemeni njen spoljni izgled pojedinim detaljima. Tako je snažne ugaone konzole gornjeg sprata ukrasio reljefima s lavljim glavama. Bilo je i drugih plastičnih ukrasa.
Sačuvana su još dva grba, a reljefnih detalja je bilo na stopama i kapitelima vrtnih stubova kojih je nekada bilo 130. Nažalost, najveći dio hortikulturalnog kompleksa ljetnjikovca nestao je u prošlom vijeku prilikom gradnje arsenala za remont brodova.
Iz svega rečenog može se konstatovati da kompleks ljetnjikovca Buća-Luković sa kapelom sv. Mihovila predstavlja rijetko očuvanu skladnu renesansnu cjelinu s ponekim detaljima kasne gotike.
Danas je stambena zgrada ljetnjikovca pretvorena u galerijski prostor, dok je na dijelu nekadašnjeg vrta izgrađena ljetnja pozornica.
