Pljevaljska diatreta pronađena je na lokalitetu Municipijum S u selu Komini prilikom arheoloških istraživanja 1975. godine.
Diatreta ili isprepletena čaša je vrsta kasnoantičke staklene posude iz 4. vijeka, koja se smatra vrhuncem rimskog dostignuća u izradi stakla.
Diatreta se sastoji od unutrašnje posude i spoljašnjeg kaveza na kojem je pričvršćena kratkim nitima stakla, a za njenu izradu korišten je i kobalt.
Ova diatreta, pripada grupi mrežastih i savršene je izrade. Diatreta nikada nije restaurirana i na njoj je originalna, gotovo dva milenijuma stara boja. Čini je zvonoliki pehar od prozračnog bezbojnog stakla i kobaltno plava mreža koja u tri reda prstenova slobodno obavija prehar.
Slova napisana iznad mreže su iste boje kao i mreža, mada natpis nije povezan s mrežom, već stoji slobodno i sastoji se od 19 slova. Oštećeno je jedno slovo ‘O’, a posljednje koje nedostaje, najvjerovatnije je slovo ‘M’(emoria). Natpis glasi: VIVAS PANELLENI BONA.
Visina diatrete je 14,9 cm, prečnik otvora 13,3, baze 3,7 cm. Može se datirati u 4. i početak 5. vijeka, a mjesto izrade su čuvene kelnske radionice. Mreža i pehar su od jednog komada. Do sada je otkriven mali broj diatreta, a samo njih nekoliko je u potpunosti sačuvano. Diatreta je nađena na nekropoli dva u grobnici velikih dimenzija na lokalitetu Municipijum S.
U Evropi je poznato postojanje pedesetak primjeraka od kojih je samo par njih sačuvano u cijelosti, a jedna je ova koja se čuva u Zavičajnom muzeju u Pljevljima.
Iako spada u jedno od najvrijednijih pokretnih kulturnih dobara, ovaj eksponat, neprocjenjive vrijednosti, rijetko je ko imao priliku da vidi. Naime, ova luksuzna čaša izrađena od reljefno ukrašenog kristalnog bezbojnog stakla, nije dostupna posjetiocima Zavičajnog muzeja u Pljevljima.
Sadašnji prostor u Centru za kulturu u Pljevljima gdje se nalazi Zavičajni muzej nije adekvatan da bi se ovaj vrijedni eksponat mogao stalno izložiti.
Diatreta se trenutno čuva pod posebnim uslovima daleko od očiju javnosti. Ispada da i nakon 50 godina od njenog pronalaženja nadležne institucije još nijesu našle način da je prezentuju i pokažu, iako spada u jedno od najvrednijih pokretnih kulturnih dobara koje imamo.
