Koja ima ukus komemoracije. Zato sam, vjerovatno, napravio omašku, koja mi se odmah sviđela – pa rekoh da je ostavimo.
Komemorativna atmosfera je zavladala Crnom Gorom odavno. Osvježavajuća komemoracija – od obrazovanja, preko ekonomije, do bezbjednosti – traje od avgusta 2020.
Jedino odlazeći Abazović, u svom dugom i mučnom odlasku, jer njemu “tehnički” mandat nemjerljivo prija – slavi i proslavlja sve i svašta, od ruske votke, preko počasnih doktorata, do zarđalih trajekata. I širi ljubav, da ne zaboravimo. Temeljno je širi, kao što znamo. Praćen izvjesnim medijskim koncernom u svemu, pa i u promociji fabrike pomenute votke. Baš iz Rusije, baš sada – uz nos pritajenim saveznicima iz EU i iz SAD!
Nego … vratićemo se na komemoraciju i šarene stolnjake na kraju.
31Prije toga moramo da upozorimo kako datum izbora od 11. juna nije definitivan. Jedino se izabrani predsjednik Milatović i njegov partijski kolega & suparnik Spajić bodre i hrabre da će to biti baš tada, kako je raspisao predsjednik Đukanović. Razlog za njihovu žurbu je jasan: treba iskoristiti politički i psihološki momentum. I populističko željezo se kuje dok je vruće.
Pokret “Evropa sad!” (PES) je već viđen kao stožer nove vlasti, za koju se Izabrani Predsjednik već izrekao da će biti dvotrećinska. Tj. da bi valjalo da bude takva. Vlasi su se odmah sjetili o čemu se radi. Nije ni bilo teško, priznajemo. I to je vezano za stolnjake!
Ostatku avgustovske većine se nikako ne žuri na glasanje. Njihove šanse su marginalne. Svi su u stagnaciji ili u padu. Demokratski front muku muči sa najnovijim hapšenjima. Ne smiju, još uvijek, da se javno naljute na Abazovića i na njegovog posilnog/ministra Adžića, a još manje na Specijalnog državnog tužioca, pa se ljute na ambasade – poimenice britansku. A i taj Europol, đavo da ga nosi!
Evropski entuzijazam Demokratskog fronta čak ni ruska votka iz Nikšića ne može da ugasi.
Ostali – SNP, Demokrate i roj sitnih partija – uglavnom ćute. Ne valja se glaskati. Ili je još uvijek – sve do 21. maja – prerano.
Jedino je, opet, Dritan Abazović anksiozan. Nije završio sve poslove, pa mu je odlaganje prijevremenih izbora – nužna odbrana. Stvar opstanka, dakle. Ne brine ga mnogo što povodom toga govori manje pametne, tj. sasvim neinteligentne stvari (da ne koristimo adekvatne narodne izraze za te ispade) – kako, recimo, Đukanović “ne može da daje otkaz poslanicima”. I slične besmislice.
Jasno je da je URA kaputt. Ni najavljena koalicija sa Demokratama neće mnogo pomoći. Njihove međusobne toplo-hladno mijene nisu završene. Novi populisti su zamijenili manje nove – PES je u trendu, balansiranje Bećić/Bogdanović dvojca to odavno nije, a tehnički premijer je napravio predugu listu problema i razočaranih – kako oko sebe, tako i u biračkom tijelu.
Ali, tu – u kontekstu ideje da se izbori odlože za jesen – postoje dvije “začkoljice”.
Prva je vezana za najavljeni slom crnogorskih javnih finansija. Ko bi želio da bude premijer u tom trenutku, pitanje je sad.
Druga je dilema politički vrlo zamršena. Oni koji priželjkuju dvije trećine u Skupštini treba da se zapitaju s kojim partijama mogu imati dvije trećine? Da li će to (dakle: DF kao saveznik za te dvije trećine “koje su potrebne za reforme”) Zapad prihvatiti? Da li to ima i zrnce kredibilnosti u sebi? Ko u to može povjerovati – da su te dvije trećine potrebne zbog reformi, a ne zbog drugih pitanja – vrlo značajnih, presudnih za Crnu Goru – za koje je takođe potrebna takva većina? Ili PES i DF računaju da je politička i diplomatska inercija na zapadnim adresama dostigla tačku nezainteresovanosti i prepuštanja Zapadnog Balkana i Crne Gore projektovanom haosu i stihiji “Otvorenog Balkana”?
Na suprotnom polu te sumorne situacije su partije opozicije.
One se još misle što da čine. Od najvećih – DPS, do najmanjih – Liberalna partija, preovlađuje inercija i bezidejnost. Ili se nove ideje i nova rješenja vrlo dobro kriju od javnosti – da se ogradimo, za svaki slučaj. Kriju ih, onda, maksimalno uspješno!
Do sada je javnost saznala da svi idu na izbore, pa će poslije izbora (?!) imati kongrese i sastanke da formulišu novu politiku, nove programe i nove ljude. Što je fascinantno u svojoj ležernosti.
Ta vrsta političke i mentalne inercije je, ukratko, neozbiljna. Vrlo neozbiljna i upravo neodgovorna.
Naravno, lideri – stari i novi – iz te političke grupacije imaju još vremena i mogućnosti da demantuju ovakve ocjene i da na djelu pokažu da su naučili neophodne lekcije iz posljednje dvije ili tri godine. Bilo bi žalosno da i oni jednim okom preže šansu da izbori budu odgođeni. Pa da napadaju one koji bi takvu (apsolutno protivustavnu) odluku mogli donijeti. I da im to bude osnov političkog djelovanja do izbora: Kalimero koji viče da je to nepravda!
Ali, takav scenario bi značio da i onda moraju na partijske kongrese i na izbore. Kao i da nađu ekonomske i druge stručnjake da im pomognu u pisanju novih programa – ili novog programa, jednina – kako bi mogli da građanima ponude uvjerljivu alternativu za kule u vazduhu koje promoviše g. Spajić a.k.a. Mickey …
Što nas konačno dovodi do pomenutih stolnjaka. Sva je prilika da je jedino to (uz datum ceremonije) poznato – u susret inauguraciji izabranog predsjednika u novog šefa države Crne Gore.
Naime, neđe smo viđeli (možda je bila montaža, ali je vrlo uvjerljivo izgledala) komunikaciju između Milatovića i nekog od saradnika povodom toga kakvi treba da budu stolnjaci za tu priliku: crveni ili karirani?
Pa se g. Milatović promptno opredijelio za – karirane. Crveno je vrlo nepopularna boja ovih dana u Crnoj Gori. Ako nije u trobojnoj varijanti, naravno.
Dakle: ukoliko to ne bude neka mustra na osnovu škotskih kiltova, tj. tartana (u što ne vjerujemo, jer tamo g. Milatović nije “dugo boravio”, itd) – ostaje jedna dobro poznata trobojna varijanta.
Pa ćemo onda čitati i razglabati kako to nije samo srpska šara, nego su to boje demokratije – i francuske i američke! Naravno.
A za to će budućem predsjedniku nedostajati vrlo malo do dvotrećinskog većinskog “mišljenja”. Naročito ako značajni dio “naroda” prihvati da je tamo bila plavetna, a ne plava boja! A “narodne su boje …” napisao je davno Knjaz, i sam zaokupljen nijansama.
Jer – bitne su marginalne nijanse, a ne kapitalno važne stvari – tu smo lekciju iz crnogorske politike odavno savladali …
Ili samo živimo u ubjeđenju da jesmo?
