Ako je ikada bilo dileme, nakon jučerašnje sjednice Vlade Crne Gore - više je nema. Glasajući za neustavni, nezakoniti i diskriminatorski nacrt ,,temeljnog ugovora“ Dritan Abazović i dvanaest članova njegovog kabineta stavili su interese Crkve Srbije, Vučićevog Beograda i Putinove Moskve iznad interesa građana i države Crne Gore.
Niko od ministara nije, kao onomad na Podgoričkoj skupštini Savo Fatić, povikao ,,od danas više nijesmo Crnogorci, no smo Srbi“, ali je poruka jasna. Ukoliko se Crkvi Srbije, ključnom političkom instrumentu velikosrpske politike, dozvoli da, sada i pravnim aktom, nastavi da vlada crnogorskim manastirima, ako se prizna da je ona ovđe starija nego u Srbiji i ako se „temeljnim ugovorom“ temeljno ozakoni krađa crnogorskog kulturnog identiteta i sakralnog nasljeđa – onda su i Crnogorci i Crnogorke, kao i država Crna Gora, osuđeni na odumiranje. Što bi rekao pjesnik - da u ,,mučenju izdišu členovi“.
I onda još Abazović, šibicarski kako umije, sve granajući rukama kao lutka na koncu, koji neko drugi povlači, zamijeni teze, pa ustvrdi da, oni koji žele da obore Vladu zbog neprirodnog pakta sa Crkvom Srbije rade - ,,za ruski interes“ i „protiv evropskog puta“. Kao da je usvajanje ,,temeljnog ugovora“ bio ultimativni uslov Brisela za naš put ka EU?!
Ili kad ono premijer, na kraju tužne balade, objasni ,,zainteresovanoj javnosti“ da su, u stvari, protiv usvajanja ,,temeljnog ugovora“ samo – šverceri duvana ,,koji zarade i po petsto miliona“ - što bi značilo da će švercere, sada kada je utemeljen ,,temeljni“, sveštenici Crkve Srbije, koja slavi ratne zločine i proglašava herojima ratne zločince, ubuduće biti i policajci - hapsiti, oduzimati robu na granici, što li?
Zovite me ekstremistom ili pećinskim nacionalistom, ali ovakvu količinu bedastoća i besprizornih laži u tako kratkom vremenu ne bi izgovorila čak ni ratna portparolka Kremlja Marija Zaharova, sve da joj Dmitrij Peskov drži pištolj pored glave.
Naravno, sada će da se ponovo raspredu priče, teorije zavjere - o Dritanovih 21 milion; o tome je li Dritan ucijenjen ili kupljen; da li postoji tajni dil Ure i Demokratskog fronta pod pokroviteljstvom Vučića; zašto urašica Jovana Marović nije glasala već je Vladu gledala od kuće; kako će reagovati Božena Jelušić...
Pa će da krenu sporovi po medijima da li je odlukom prekršena odredba o kvalifikovanoj većini iz koalicionog sporazuma, pa glasanje nije bilo regularno ili je, pak, Poslovnik Vlade ključan, pa je glasanje bilo baš onako regularno.
Nevažne priče i pitanja, luk i voda. Dritanu Abazoviću niko ne drži pištolj uperen u glavu, ovo je igra u kojoj on i njegovi svjesno učestvuju.
Gledali ste: trinaest ministara 43. Vlade Crne Gore glasalo je, a da im se ne zacrvene obrazi, za ugovor koji im je izdiktiran iz Beograda, za ugovor koji znači poniženje države Crne Gore, za akt koji znači poništenje crnogorske istorije i identiteta.
Imena svih ministara ostaće zapisana, nosiće vječno taj politički žig. Neki uz sramotu, kao Savo Fatić koji se čitavog života kajao. Neki možda i sa ponosom i u komforu Beograda, kao Janko Vukotić. Serdari i šibicari, i obrnuto.
Njihova stvar.
A naša, crnogorska, stvar je - ako ovđe ima građanske većine - da se sve to ne dozvoli. Zaustavljanje, rušenje, oburdavanje, zovite kako hoćete, Vlade Dritana Abazovića je uslov svih uslova da se Crna Gora vrati sebi i evropskom putu. Konsenzus o izboru članova Sudskog savjeta ili Ustavnog suda, ne kosi se sa zahtjevom o skraćenju mandata parlamenta, već je to čin delegitimizovanja manjinske vlade koja je izgubila podršku.
Ovđe je bitan princip, a ne partijske nijanse. Uostalom, što znači ulazak u EU bez države, bez identiteta, koja nije suverena na svojoj teritoriji; kome osim tuđinima valja Crna Gora kao ljuštura iz koje je izvađena utroba istorije, sjećanja, kulture?
To nije pitanje partijskih dogovora, skupštinskih igara i pregovora, već pitanje budućnosti države. Djelovalo je to juče mučno, taj direktni prenos izdaje interesa. Ali nije prvi, neće biti ni posljednji put.
Jer, treba se iznova podsjećati na proročke riječi velikog Mladena Lompara: ,,Opet će/ iz našeg strpljenja buknuti bijes/ jer nećemo klečati/ dok gođ ima/ Montenegra / i njegove neporažene zastave/ neće nas naslijediti tišina / ni kad neki jadnik / otvori utrobu darovnog konja / (i ode prebrojavati srebrnjake) / i ne nadaj se – nikad ovđe / neće biti posljednjeg boja / mi smo vječita meta“.
Da, nema ovđe posljednjeg boja, ali borbe mora biti. Zato je jedini odgovor građanske Crne Gore: ta vlada mora da pada.
