Kad je premijer Crne Gore na jednoj režimskoj televiziji onomad govorio o mogućnosti pomjeranja brda i planina (dakako vjerom, ne dinamitom i minama), vjerujem da ga niko nije uzeo za ozbiljno. Međutim, to ga nije obeshrabrilo da nastavi svoju ovozemaljsku misiju – da zabavlja crnogorsku javnost, a usput i da neuke i nevjerne poduči vjeri i istini.
Priznajem, dolazak na vlast samog premijera i sljedbenika mu, teško da se može objasniti racionalno. Upliv onostranog i okultnog je neporeciv. Stoga, vjerujmo premijeru kad nam ničim izazvan saopštava da osim zemaljskog, postoji i neki drugi svijet.
Od samih početaka mesijanskog puta slučajni premijer nam nagovještava ovo što danas zovemo našom stvarnošću. Koliko god bila fantastična i apsurdna, ipak je stvarnost. I to naša.
Kad je kretao na trnovit put propovjednika premijer nam je priznao da je jedan od njegovih uzora iranski diktator Mahmud Ahmadinedžad. Doduše, u tom trenutku još uvijek je ovozemaljskim putevima koračao crnogorski Ajatolah Homeini, oličen u liku i djelu Amfilohija Radovića.
Bile su to dvije polovine jednog cijelog apsurda. A Crna Gora je na dan Radovićeve sahrane neodoljivo ličila na Iran. Hipnotisana masa je došla da na vječni počinak isprati svoga idola. Mada nam Sveto pismo izričito zabranjuje da činimo sebi idola, da mu se klanjamo, i da mu služimo, mi smo od počivšeg Rista Radovića načinili idola kakvog ne pamti Crna Gora. Valjda vjerujuće Biblija ne obavezuje.
Svako razuman bi pomislio da će bar bogougodni premijer uvažiti Mojsijeve tablice, budući da on pomjera brda, a Mojsije razdvaja more, ali avaj, izgleda da ni to nema naročitog uticaja na čovjeka koji građanima kao obaveznu literaturu preporučuje Bibliju. Bibliju u ruke, grmi premijer, zaboravljajući da u zemlji kojom vlada žive i oni koji čitaju Kuran ili Talmud.
Navikli smo da se premijer u svojim nadahnutim monolozima obraća svome narodu, tzv. litijancima (on mu dođe Guliver), ali ako je i od njega, mnogo je, vaistinu je mnogo. Da je premijer iskren i postojan u vjeri, Bibliju bi ponajprije gurnuo u ruke svojim vladikama, te bi možda konačno počeli da se vladaju kao sveštenici koji žive i službuju u skladu sa Svetim pismom. Ovako, znamo da nas Zdravko zajebava, i to prilično. Zajebava nas i kada kaže da on neće hapsiti sveštenike?! Kao da ih je neko nekad i hapsio. Ako si sveštenik Srpske pravoslavne crkve, sve ti je dozvoljeno. Ako si pedofil, a istovremeno i vladika SPC, najgore što te može zadesiti je raniji odlazak u mirovinu. Ako si ratni zločinac, a istovremeno i pop, bićeš kanonizovan. Ako su tvoja liturgija mržnja i kletva, slaviće te kao najvećeg pomiritelja i dobrotvora. Ako si sveštenik Srpske pravoslavne crkve, sve je dozvoljeno. Sve osim iskrene posvećenosti Bogu.
Ne bih da budem krivo shvaćen, ali ako je Zdravko Ahmadinedžad, onda bi bilo koji crnogorski pisac mogao biti Ruždi. Ko tebe slovom, ti njega fetvom. Istini za volju, bez crnogorskog Homeinija i fetva gubi na značaju.
Nego, znate li priču o Simonu čudotvorcu? Priču koja otvara Kišovu Enciklopediju mrtvih. Simon koji propovijeda. Simonu su dosadna mudrovanja Isusovih učenika. Simon tvrdi da on može isto što i Isus. U jednoj verziji, Simon počne mlatarati rukama kao kokoška, a onda zaista poleti nebu među oblake! Međutim, nakon samo nekoliko trenutaka Simonovo tijelo svom silinom tresne o zemlju. U drugoj verziji Simon je pak tražio da mu iskuju sanduk i da ga ukopaju šest lakata duboko u zemlju, a on će, kako kaza, trećeg dana vaskrsnuti. Kada su nakon tri dana iskopali sanduk, u sanduku je bilo natrulo tijelo, sa sve crvima u očima. Tijelo Simona čudotvorca.
Naravoučenije: Ne pokušavajte da pomjerite brdo, ukoliko nijeste Isus. U suprotnom, moglo bi se obrušiti na vas. Crna Gora jeste zemlja čuda. Mnogim čudima svjedočimo svakodnevno. Jer, samo u zemlji čuda svaka četnička baraba slobodna je da se fotografiše ispred spomenika heroju Ljubu Čupiću. Da mu u ruke gura cvijeće, a u oči Dražu Mihailovića. Za razliku od čuda Simona čudotvorca svako čudo u Crnoj Gori prekrije grobna tišina. Ni uzdah da se čuje. Crna Gora jeste zemlja čuda, ali niko od nas nije Isus.
