Od početka pandemije došlo je do eksplozije dezinformacija iz oblasti medicine. Možda i ne bi trebalo da bude iznenađujuće. Dok se pred nama odigrava zdravstvena kriza epskih razmjera, ljudi žele brz pristup najnovijim vijestima o vakcinama i svim ostalim dešavanjima. No, obilje informacija može dovesti do zabune, nerazumijevanja i manjka povjerenja.
Čini se da su neki od problema dezinformacija prilično novi i neraskidivo povezani sa društvenim mrežama, gdje se neistine mogu razvijati i širiti odsustvom uredničkog nadzora, nedostatkom pristupa tehnoloških kompanija u ograničavanju dometa sumnjivih priča i lakoćom s kojom korisnici mogu da ih dijele. Ipak, pitanje kako se vijesti iz oblasti medicine reinterpretiraju ili čak mijenjaju ima mnogo dužu istoriju.
Časopisi iz XIX vijeka
Jeftini časopisi i dnevne novine masovno su stizali u Veliku Britaniju krajem 19. vijeka. Kao i danas, vidjelo se da se vijesti iz medicine dobro prodaju. Omogućavano je javnosti koja se sve više opismenjavala da se uključi u tekuće rasprave o medicini i saznaje o najnovijim inovacijama u javnom zdravstvu kao nikada ranije. Časopisi polu-medicinske prirode, usmjereni na širu publiku, osnivani su kako bi zadovoljili uznemirene čitaoce, koji su tražili savjete o svemu, od akni i nesanice do gubitka kose i lošeg varenja.
Javni stavovi o vakcinaciji bili su dominantna briga ljekara. Povećani otpor obaveznoj vakcinaciji protiv malih boginja tokom 1870-ih i 1880-ih godina ogolio je krhkost povjerenja i u politički i u medicinski establišment.
Ljekari, koji su bili profesionalci, ali i dalje zabrinuti za svoj društveni status, borili su se da se prilagode novim moćima štampe. Mnogi su se plašili posljedica medicinskog znanja u rukama javnosti, uključujući mogućnost da pacijenti jednostavno sami postavljaju dijagnozu ili čak samoliječenje bez stručnog savjeta, sa katastrofalnim rezultatima.
„Svi napori da se javnost nadahne medicinskim znanjem i moći su lažni i moraju propasti“, objavljeno je u jednom uvodniku Lanceta 1887. godine. Doktori koji su pisali za „laičku“ štampu upozoreni su na to od institucija poput Kraljevskog koledža ljekara, zbog straha da bi se moglo vidjeti da se ta profesija bavi „oglašavanjem“ svojih usluga.
Javni stavovi o vakcinaciji bili su dominantna briga ljekara. Povećani otpor obaveznoj vakcinaciji protiv malih boginja tokom 1870-ih i 1880-ih godina ogolio je krhkost povjerenja i u politički i u medicinski establišment. Najradikalniji protivnici vakcina koristili su demonstracije i objave da bi postigli cilj. Iz njihove perspektive, novinari su, umjesto da izazivaju medicinsku moć, to podržavali.
Kao i danas, „mainstream“ mediji proglašeni su za neprijatelje, a neki koji su se suprotstavljali vakcinama tvrdili su da novine obmanjuju ljude u pogledu bezbjednosti postupka.
„Kada bi Times igrao pošteno, ali samo jedan mjesec, medicinsko zlo i parlamentarna laž protiv kojih se borimo, zadobili bi smrtonosnu ranu“, izjavio je jedan aktivista 1876. godine.
Časopise za borbu protiv vakcinacije pokrenuli su aktivisti suočeni sa svojim isključivanjem iz javnog diskursa. Njihovi urednici oslanjali su se na emotivan sadržaj, puneći stranice izvještajima o nevoljnim majkama prinuđenim da vakcinišu nevoljnu djecu i o ljudima koji su bili „zatrovani“. Jedan naslov, Vaccination Inquirer, prestao je da izlazi tek 1972.
Uključivanje javnosti
Početkom 20. vijeka, medicinski establišment ublažio je stav prema javnosti koja je uključena u rasprave o medicinskim pitanjima. Ljekari su sve više uviđali vrijednost angažovanog građanstva i uloge koju mediji mogu igrati u podsticanju ljudi da sprovode sanitarne i higijenske mjere kod kuće.
Poslije Drugog svjetskog rata, sa sve većim uticajem televizije i promjenljivim medicinskim i kulturnim pejzažom,u kojem je došlo do legalizacije abortusa, sve većeg aktivističkog pokreta pacijenata i prve transplantacije srca na svijetu, efikasnije angažovanje medicinara i novinara bilo je potrebno. Udruženje medicinskih novinara, osnovano 1967. godine, najavilo je povećanu moć novinara sa određenim medicinskim ritmom i stvorilo veću interakciju između dviju profesija.
Naslovi koje mediji odaberu kada izvještavaju o događajima u razvoju mogu znatno doprinijeti tome da li neka zdravstvena priča spiralno prelazi u dezinformacije na društvenim mrežama.
Ali otvoreni javni angažman u zdravstvenim pitanjima koji je zasnovan na naučnim činjenicama zahtijeva stalni rad. Stvari ne idu uvijek kako treba. Još osjećamo strijepnju od MMR vakcine, izazvanu istraživačkim radom Andreva Vakefielda (koji je povučen) iz 1998. godine, koji je lažno sugerisao vezu između autizma i MMR vakcine. Kasnije tabloidno ludilo pomoglo je da izazove značajan pad u povjerenju javnosti u vakcinaciju i smanjenje njene upotrebe. Kontroverza je takođe otkrila ranjivost medicinskih istraživačkih infrastruktura na lažne podatke; naučni časopisi nijesu nepropusni za dezinformacije.
Naslovi koje mediji odaberu kada izvještavaju o događajima u razvoju mogu znatno doprinijeti tome da li neka zdravstvena priča spiralno prelazi u dezinformacije na društvenim mrežama. Medicinski časopisi takođe mogu da igraju aktivniju ulogu u suzbijanju dezinformacija pružajući pristupačnije laičke sažetke istraživanja, dok mi skromni retwitteri možda dobro razmislimo prije nego što ih podijelimo.
Međutim, riječ je i o promjeni prirode ovih rasprava, koje tako često postaju polarizovane. Kolebanje vakcine je složeno pitanje i nije nužno korisno ako se uokviri u smislu #antivax naspram #vaccineswork (ne samo zbog toga što takva dihotomija često precjenjuje moć organizovanog anti-vax pokreta). Niti se takvi diskursi obično odražavaju na dugu i tešku istoriju vakcinacije – i medicine uopšte – i zašto su neke zajednice više oklijevale da prime vakcine.
Lekari devetnaestog vijeka pokušavali su da održe granice između naučnog novinarstva i medija, ali nijesu uspjeli da spriječe javnu i novinarsku tražnju za informacijama iz oblasti zdravstva. Ta želja ostaje nam i danas. Protok medicinskog znanja najbolje funkcioniše kada su istraživači, novinari i javnost međusobno bolje povezani i pažljiviji. Sprečavanje dezinformacija je zajednička odgovornost.
