Zar ne bi bilo divno kada bi kod ove pandemije postojala neka nada? Ako ono što smo do sada vidjeli pokazuje da smo na putu do nje, možda se ispostavi da ih ima nekoliko, mada ih još ne možemo sasvim jasno uočiti, ali evo one koja tek počinje da blista. Ro su riječi profesora Kevina Atersona: „Danas ljudi razumiju socijalni poremećaj zbog neizlječive infekcije.“
Aterson predaje zdravstveno pravo na univerzitetu u Bostonu, ali o njemu biste mogli da razmišljate i kao o nekome ko se aktivno bavi proučavanjem uzroka antimikrobne rezistencije (AMR), rastućom plimom evolucije mikroba koja prijeti da odnese centralni stub moderne medicine – antibiotike ili, generalno, antiinfektive. Ova plima raste decenijama, mada su dugo samo medicinari i oni koji su direktno iskusili zastrašujuće posljedice AMR-a shvatili kakvu prijetnju predstavlja. Covid-19 bi to mogao da promijeni.
Ali ne donosimo prebrze zaključke. U ljudskoj je prirodi da shvati vrijednost nečega tek kada to izgubi, a to bi takođe mogao i ovdje da bude slučaj. Covid-19 je gotovo sigurno pogoršao AMR, a čini se da je to učinio na razne načine. Znamo da otporne nepravilnosti mogu prenositi gene koji taj otpor pružaju vertikalno, iz generacije u generaciju, ali taj prenos može se desiti i horizontalno, između nepovezanih grešaka, pa čak i između nepovezanih vrsta.
Iz tog razloga bolnice vode stroge protokole koji zahtijevaju da osoblje, na primjer, mijenja ličnu zaštitnu opremu između pacijenata, ali zbog pritiska na koji su mnogi zdravstveni radnici bili izloženi ove godine – pogoršane nedostatkom lične zaštitne opreme ranije tokom pandemije nijesu uvijek mogli da poštuju te protokole.
Antibiotici neefikasni
Covid-19 uzrokuje virus, što znači da su antibiotici protiv njega neefikasni, ali teški slučajevi često su komplikovani bakterijskim infekcijama koje uzrokuju upalu pluća, pa ti slučajevi opravdavaju liječenje antibioticima. Studije su pokazale da se u nekim zemljama, međutim, antibiotici prepisuju za oko 70% pacijenata sa Covid-19, iako je njihova upotreba opravdana samo kod jednog od 10 njih.
Neodgovarajuće prepisivanje antibiotika takođe se povećalo u primarnoj zdravstvenoj zaštiti zbog prelaska sa ličnih na mrežne konsultacije. Budući da ljekari opšte prakse ne mogu da pregledaju pacijente putem ekrana i često su manje sigurni u dijagnozu, veća je vjerovatnoća da će iz predostrožnosti propisati antibiotike.
Dakle, plima je ove godine porasla malo brže, i to je zabrinjavajuće, jer su antiinfektivi jednako važan dio naše kritične zdravstvene infrastrukture kao što su čista voda i dobra sanitacija. Bez njih se vraća medicini 18. vijeka i amputiranju gangrenoznih nogu kako bi se spriječilo širenje infekcije. U svijetu već postoje pojedine infekcija koje se ne liječe. Neonatalna sepsa ili infekcija krvi u južnoj Aziji je neizlječivija – što znači da čak i takozvani antibiotici „u krajnjem slučaju“ ne djeluju protiv nje – i prijeti da poništi teško stečeni dobitak protiv smrtnosti novorođenčadi u pogođenim zemljama.
Studije su pokazale da se u nekim zemljama, međutim, antibiotici prepisuju za oko 70% pacijenata sa Covid-19, iako je njihova upotreba opravdana samo kod jednog od 10 njih
U stvari, AMR bi potencijalno mogao da izazove narednu pandemiju. Sali Dejvis, specijalni izaslanik Velike Britanije za AMR, bilježi razliku između te hipotetske pandemije i one koja nas sada obuzima, slikovitom metaforom: „Covid je jastog upao u kipuću vodu, stvarajući veliku buku dok ističe, dok je AMR jastog koji se stavlja u hladnu vodu, polako se zagrijava i ne stvara nikakvu buku“. Oni koji proučavaju AMR upozoravaju da je voda prilično vruća.
Kako bi izgledala pandemija AMR-a? Pa, sastojala bi se ne od jedne infekcije, već od mnogih – i one bi bile hronične i neizlječive. Možda bi pojedinac otkrio da joj je infekcija koja je započela na koži doprla do kosti, iz koje bi se gnoj slivao do kraja života, ako infekcija ne bi prešla u krv postala smrtonosna. Nešto slično bi se moglo dogoditi i drugima u njenom neposrednom okruženju, bilo da je to JIL ili kamp za raseljena lica ili zatvor u kome je bila prisutna tuberkuloza otporna na ljekove.
Žarišta otpora bi se spojila. Talas bi prošao svijetom - sporije od Covida, jer bakterije imaju tendenciju da imaju veće genome od virusa i da sporije evoluiraju, ali bilo bi moguće zamisliti da se talas ubrzava kako je išao, prema Daviesovu mišljenju, zbog toga kapacitet bakterija za horizontalni prenos gena. „Dobili biste hronične infekcije, visoku stopu smrtnosti i izgubili biste modernu medicinu“, kaže ona.
To je apokaliptična vizija i možda je bliža nego što mislimo. Ne bi bilo očigledno polazište za ovu pandemiju. To bi se moglo dogoditi tokom decenije ili dvije, a postoji strah da smo već nekoliko godina u tome. Nešto bi se moglo dogoditi i da ga ubrza: bakterije teže da profitiraju od kriza – rata, ekstremnih vremenskih prilika, virusnih pandemija – da bi stekle uporište.
Smanjenje neprimjerene upotrebe
Suzdržavanje od neprimjerene upotrebe antibiotika, kod ljudi i kod uzgajanih životinja, ključno je za borbu protiv AMR-a, ali takođe nam trebaju novi antiinfektivi koji dolaze – nova posljednja utočišta. Ono što je do danas zadržavalo taj tok bilo je isto što je značilo da na početku ove pandemije nijesmo imali vakcine protiv koronavirusa: ekonomskih podsticaja je malo. Budući da su antibiotici istovremeno potrebni u relativno malim količinama, ne postoji ni ekonomija obima.
To su loše vijesti; sada u boljem kontekstu. Predstoje napori da se podstakne razvoj novih antiinfektivnih sredstava. Aterson je osnivač i izvršni direktor organizacije CARB-X, koji finansiraju britanska i njemačka vlada, Wellcome Trust, Fondacija Bila i Melinde Gejts i nekoliko ogranaka američke vlade, a koji promoviše rane faze istraživanja i razvoja – tehnički, pretklinička i faza 1 kliničke faze.
U međuvremenu, prošlog jula Međunarodna federacija farmaceutskih proizvođača i udruženja pokrenula je inicijativu AMR Action Fund za milijardu dolara za finansiranje mnogo skupljih kliničkih ispitivanja faze 2 i 3 koja lek - nekolicinu koji su tako daleko stigli na prag regulatornog odobrenja. I Velika Britanija eksperimentiše sa novim modelom plaćanja po pretplati koji kompanijama za lekove unapred plaća pristup novim antibioticima, tako da razdvaja profit od obima prodaje.
Prema mišljenju američkog ljekara i aktiviste za AMR Džona Reksa, potrebni su nam novi antiinfektivi kroz naredne dvije do četiri decenije, a ovo sada izgleda ostvarivo. Uzbuđen je što više ne mora da objašnjava problem ministrima finansija – bar ne svima njima – i da sada postoji dokaz, koji se povezuje s Covid-19 vakcinama, da svijet može brzo da reaguje kada shvati razmjere pretnje. Ali ovo je trka koja nikada neće biti gotova, a da bismo bili ispred moramo da poboljšamo svoju igru.
Laura Spini je autorka naučnih članaka, a njena najnovija knjiga je „Blijedi Jahač: Španski grip 1918. i kako je promijenio svijet“
