U posljednjih desetak dana su u Podgorici održani protesti. Iako je zvanični organizator protesta NVO Luča, jasno je da su ovaj put iza protesta stali Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija te Socijaldemokrate i Liberalna partija.
Različite su procjene o broju okupljenih na oba protesta i kreću se od šest do 20 hiljada. Koja god da je tačna, jasno je da su ovo za Crnu Goru relevantne brojke.
Neposredni povod za okupljanje je bio Zakon o predsjedniku Crne Gore, nedavno izglasan u skupštini, za koji postoji ozbiljna sumnja da predstavlja flagrantno kršenje ustava.
Ovo je povod, a razlozi za protest su u društvu u dubokoj krizi kakvo je naše, naravno puno dublji. Jasno je svakome ko iole želi pogledati istini u oči da se stanje u državi pogoršava na dnevnom nivou.
Od duhovne preko ekološke, pravne, ekonomske i sigurnosne sfere, može se pratiti urušavanje i nazadovanje društva.
Da zaključim, protesti nisu sporni ni u jednom segmentu, osim u jednom. Trebalo je ih je još ranije organizovati.
Ono što je protest pokazao je da među građanski orijentisanim dijelovima društva u Crnoj Gori još uvijek ima vitalnosti i snage da se odupre aktuelnim dekadentnim procesima. Ova konstatacija je opet mogla biti iznenađenje samo onima koji se ne bave analizom društva u Crnoj Gori.
Građanske snage i hrabrosti u ovoj zemlji nikada nije falilo. Problem je bio i tada i sada u nečemu drugome.
Naime, treba biti pošten i kazati da je veliku štetu ovim snagama nanio DPS, posebno u posljednjim godinama vlasti. Njihova kadrovska politika, socijalna neosjetljivost, bahatost pojedinaca, otjerali su na marginu društva mnoge iskrene zagovornike transformacije Crne Gore u moderno demokratsko i pravedno društvo.
Mnoge od ovih ljudi lično poznajem. Neki od njih su progutali gorku pilulu i pojavili se na protestima zajedno sa onim istim koji su ih ne tako davno proganjali i optuživali da su državni neprijatelji.
Ali, sa druge strane poznajem i puno onih koji su ostali u svojim domovima, ne želeći da stoje u istom redu sa kadrovima bivše vlasti opterećenih sa mnogo putera na glavi.
Duboko sam uvjeren da snage za oporavak Crne Gore i njeno konačno trasiranje u zonu država u kojima se iole normalno živi, postoje. Problem je kako ujediniti te snage i ubijediti ljude koji dijele ista ubjeđenja. Odgovor je vrlo jednostavan, ali bojim se teško ostvariv.
Sada su stvari bitno drugačije
Ono pozitivno što se desilo u ovih dvije godine jeste da se promijenio odnos političar vs. glasač. Sada su glasači konačno ti koji drže dio moći u svojim rukama, i puno važnije, konačno su i svjesni toga.
Demokratska partija socijalista, ako želi ostati najvažniji politički faktor u ovom bloku mora uraditi dvije stvari. Prvo, mora se konačno riješiti starih kadrova za koje se vežu razne afere. U prevodu, konačno se moraju korjenito, a ne kozmetički reformisati.
Drugo, moraju pokazati više sluha za sve druge političke grupacije, koje imaju sličan politički program i bez kalkulacije i iskreno ući u dogovor sa njima.
Jer, da se razumijemo, situacija u državi je takva da građanske snage jedino mogu poraziti sebe i Crnu Goru. Kombinacija populizma i nacionalizma koja trenutno gazi Crnom Gorom će, nema sumnje, iza sebe ostaviti apokaliptične posljedice. Iza ova nepogode će ostati potpuno duhovno siromaštvo i ekonomska pustoš.
Neko puno pametniji od mene je rekao da sa lošim rješenjima postoji uvijek jedna dobra stvar: brzo se pokažu kao loša.
Crna Gora nikako nije deficitarna sa lošim politikama i rješenjima. Takvo jedno rješenje smo imali u periodu od 1989. do 1997.godine, kada je dominatna politička opcija u Crnoj Gori jahala na nacionalizmu i ratu. Trebalo je skoro osam godina da sazriju snage koje će okrenuti kurs u drugom pravcu.
Odnos između građanskih i retrogradnih snaga u Crnoj Gori tada je bio puno nepovoljniji nego danas.
Savez reformskih snaga, jedina politička opcija koja je na prvim izborima 1990. godine zagovarala nezavisnu Crnu Goru, dobila je 14,6 posto glasova. Trebalo je osam godina, ratovi, sankcije, propala privreda, da bi se shvatilo da je put kojim idemo pogrešan.
Sada stvari stoje bitno drugačije. Za razliku od one situacije početkom devedesetih, ne postoji društveni kapital koji bi mogao biti opljačkan od građana. Takođe, istopljena je i državna imovina. Vlast se drži na jeftinom socijalnom populizmu i još jeftinijim parolama o važnosti nacije i države.
Ovo znači da će parole brzo da izgube bitku sa realnošću. A realnost je sljedeća: u ove dvije godine povećali smo dug sa oko tri milijarde na oko četiri milijarde dolara.
U najavi su nova zaduženja od bar još toliko kako bi se javne finansije održale do prvih vanrednih izbora. Javna preduzeća su u totalnom rasulu, opterećena hiljadama novih zaposlenih partijskih vojnika od 2020. godine do danas.
Čak i onim preduzećima gdje se i DPS nije usuđivao da dovede partijske šrafove na čelna mjesta, sada se to desilo. Rezultat – javna preduzeća se zadužuju kod komercijalnih banaka da isplate zarade.
Proći kroz pakao
Zaključak se nameće sam po sebi. DPS je sa koalicionim partnerima u odnosu na ove dvije godine nanosio puzajuću štetu državi. Ovo čemu trenutno svjedočimo liči na udar termita, iza kojih neće lako ostati ni neuzorana ledina.
Kada brzo iscrpimo populizam i nacionalizam, kada shvatimo da su evropske plate i penzije daleko, a evropske cijene realnost, i kada shvatimo da Boga nikako ne možemo unovčiti (unovčavanje Boga je svuda pa i u Crnoj Gori rezervisano za uzak krug visprenih), tek tada će se moći očekivati da se većina građana probuditi u realnosti.
Ali ono što u tom trenutku mora postojati jeste ponuda građanima ekipe moralno i profesionalno neokrnjenih ljudi spremnih da preuzmu odgovornost.
Zato su reforme i odlazak određenih ljudi iz političkog života neophodne.
Jer kada se sve završi shvatiće se dvije stvari: niko nikada više neće moći vladati Crnom Gorom kao što se vladalo do 1997. godine do 2020. godine i niko nikada više građanima Crne Gore neće moći ovako lako prodavati maglu od nacionalizma i populizma kao u periodu od 2020. godine do danas.
Na kraju, duboko sam uvjeren, konačno ćemo dobiti odgovornu vlast i odgovorne građane.
Samo što ćemo do tada morati da prođemo pakao. Da budem iskren, nije da taj pakao nismo zaslužili.
