Petnaestog aprila 1979. godine u 7:20 sati zatreslo se tlo Crne Gore. Pucala su brda, djelovi obale nestajali u moru, tonuli ili se kidali putevi i pruge, rastakale tvrđave, padali zvonici i minareti, građevine se pretakale u bezobličnu masu kamena i prašine. U rušilačkoj snazi zemljotresa stradalo je ogromno kulturno bogatstvo. Na udaru se našlo 1641. nepokretnih i 30.000 pokretnih kulturnih dobara.
Crna Gora je tada, uprkos svim nevoljama koje su je zadesile, uz nesebičnu pomoć međunarodne zajednice, a u tome posebno 49 država, više od 70 nevladinih organa i organizacija, mnoštva gradova, udruženja i pojedinaca koji su pritekli u pomoć, od saosjećanja do konkretne materijalne i finansijske podrške, uspjela da sanira, obnovi i stavi pod režim zaštite kulturnu baštinu nakon katastrofalnog zemljotresa. Uspjela izgleda za sve osim za SPC.
Trideset godina kasnije imamo na sceni drugu “obnovu” koja uporno pokušava da relativizuje istinu o toj herojskoj obnovi crnogorske kulturne baštine. SPC je uspjela da “obnovi” 70 odsto zaštićenih kulturnih dobara koja su tada obnovljena uz pomoć međunarodne zajednice. Ili, da se pravilno izrazimo, devastira taj procenat zakonom zaštićenih crnogorskih kulturnih dobara. Kako to izgleda kad SPC „obnavlja“ možemo vidjeti i na primjeru Manastira Gradište.
Manastir Gradište nalazi se na uzvišenju iznad naselja Buljarica. Manastirski kompleks je u zemljotresu 1979. oštećen, nakon čega su u periodu 1980-1991. godine, urađeni opsežni radovi na njegovoj sanaciji i restauraciji. I ovdje su konstatovani nelegalni radovi izvedeni od strane SPC na sakralnom objektu koji je zakonom zaštićeno kulturno dobro i to od 1950. godine.
Po predanju, manastir je podignut na ostacima neke antičke građevine, što arheološki nije dokazano. Sudeći po konfiguraciji terena, mogla je na tom mjestu postojati gradina, što se zadržalo i u samom nazivu lokaliteta. Prvi pomen Gradišta vezuje se za godinu 1305. i povelju kralja Milutina. Pet godina kasnije isti vladar poklanja manastiru neka imanja. U pisanim izvorima češće se pojavljuje od 17. vijeka. Više puta je stradao od turskih pohara. Velika oštećenja pretrpio je i u zemljotresu 1979, kada je saniran i obnovljen.
Manastirski kompleks se sastoji iz tri crkve, konaka i odbrambenog zida. Glavna manastirska crkva je posvećena sv. Nikoli. To je prostrana jednobrodna građevina smještena na platou do same stijene koja je natkriljuje sa sjeverne strane. Ima polukružnu apsidu i zvonik na preslicu.
Čitava unutrašnjost joj je pokrivena freskama. Iz natpisa nad ulaznim vratima doznaje se da su freske nastale 1620. godine, za vrijeme crnogorskog vladike Rufima. U natpisu se pominju priložnici, kao i slikar - pop Strahinja iz Budimlje. Kako se može pročitati u literaturi u prvoj zoni, iznad dekorativne trake, postavljeni su stojeći svetitelji, a iznad njih su scene žitija sv. Nikole i sv. Đorđa.
Veliki crkveni praznici i Hristova stradanja su na potrbušju svoda, dok su u tjemenu svoda, obrušenom u prošlom zemljotresu, bili razni Hristovi likovi. Uz popa Strahinju je, sudeći po stilskim karakteristikama, u oslikavanju jednog dijela crkve - niže zone na sjevernoj strani i radio i majstor Kozma.
Ikonostas crkve je 1796. godine oslikao i dijelom izrezbario domaći slikar Vasilije Rafailović. Jedan detalj na ikonostasu pobuđuje posebnu pažnju. To je lik sv. Hristofora sa glavom psa u oreolu, što je dosta rijetka pojava u našoj ikonografiji.
Na istom platou, na kome je smješteno staro groblje, nalazi se i crkva Sv. Save. Ona je podignuta u 19. vijeku na mjestu neke starije građevine. Građena je u duhu primorske arhitekture vodoravnim redovima crvenkastog i sivog kamena. Ima polukružnu apsidu i zvonik na preslicu.
U njoj se nalazio ikonostas koji je slikao Nikola Aspioti 1864. godine, ali nažalost nije opstao do danas. Danas je na njegovom mjestu kao što možete vidjeti novi uradak smišljen od strane SPC neimara. Inače crkva je veoma stradala u zemljotresu 1979. godine, a poslije toga je restaurirana. Kako možete vidjeti na naslovnoj fotografiji ona je bila razrušena u katastrofalnom zemljotresu. Na njoj možete vidjeti i freske i ikonostas koji nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa ovim koje su doslikane danas. Ove današnje freske su takođe novi uradak neimara SPC koji nema utemeljenja u dokumentacionom i istoriografskom trajanju ove crkve.
Treća crkva, posvećena Uspenju Bogorodice, nalazi se izvan manastirskog okruženja. Radi se, zapravo, o grobljanskoj kapeli malih dimenzija, građenoj dosta rustično priklesanim kamenim kvaderima, sa malim zvonikom na preslicu. Njenu glavnu vrijednost čine freske, koje je izradio isti slikar kao u Sv. Nikoli — pop Strahinja iz Budimlje.
Stav da se kroz nelegalne konzervatorske i restauratorske radove i druge zahvate na sakralnim objektima, unošenjem novih elemenata koji nijesu svojstveni i primjereni autohtonoj graditeljskoj i uopšte kulturnoj baštini Crne Gore, a pod izgovorom privođenja objekta bogoslužbenim funkcijama, čime se namjerno mjenjaju ili nastoje trajno izmjeniti njihova prepoznatljiva istorijska i kulturna svojstva i osobenosti može utvrditi i na primjeru činjenja SPC u Manastiru Gradište.
Manastir Gradište sastavni je dio tog majstorisanja SPC na crnogorskoj kulturnoj baštini.
