Ostaće zabilježeno kako je g. predsjednik Vlade Crne Gore potvrdio - direktno, gradjanima - kako, “da se on pitao”, ne bi bilo nezavisne Crne Gore.
Pošto se gospodin narodnoga nadimka “Rukoljub” (mada se tom imenu zna autor) i inače zalaže (opet: “da se on pita”) za neposrednu demokratiju - jer su partije, izbori, procedure i komplikovana pravila ionako bez veze - dobio je najefikasniju moguću potvrdu kako izgleda neposredna demokratija, tj. neposredni razgovor sa narodom.
Bravo, Cetinjani, dje čuli i dje ne čuli!
Poslije se apostolska vlada, u Vladinom domu, a dje bi drugo, u tom podsjetniku i simbolu crnogorske državnosti, pokušala da - i Cetinjanima, i svijetu - demonstrira kako, eto, slobodno i suvereno šeta “oslobodjenom” Crnom Gorom, kao “prva demokratska vlast”, još od nasilnog i krvavog gušenja Božićne pobune.
Da ne uvijamo i ne zaibilazimo: dobili su i Rukoljub i Napoleončić naš, a i ostali apostoli i apostolice odgovor koji samo dični Cetinjani umiju da prirede.
Ne smeta što je revnosna policija odmah privela nekoliko hrabrih cetinjskih momaka. Službeni papiri o privodjenju i prijavama već kruže internetom. Danas je teško sakriti takve stvari. Podmetanje i konstruisanje sada je teže organizovati.
Spuštali su se slobodni crnogorski gradjani niz to uže početkom devedesetih, najviše i najčešće baš na Cetinju (a dje bi drugo, no na naše Cetinje?), pa će prebroditi i ovu muku i sramotu, oličenu u premijeru koji ne bi volio da postoji zemlja u kojoj, eto, baš on obnaša tešku dužnost predsjednika Vlade.
Čuvajte te službene spise. To je instant gradja za crnogorsku istoriju!
I dok su se povlačili sa neosvojenog Cetinja, apostolsku družinu je pratio eho stare pjesme, iz onih najružnijih dana nacionalističke histerije, bezumlja i potiranja Crne Gore, kada je krvavi jugoslovenski rat tek počinjao. To je cetinjski i crnogorski “soundtrack” koji odjekuje još od Boba Bogdanovića i hrabre cetinjske mladosti, od Lovćenskih straža i mladog Liberalnog saveza - koji svi zaslužuju da ih se ovom prilikom sjetimo i da ih ne zaboravimo!
Povukla se, poslije, necrnogorska Vlada na rezervni položaj. Rukoljub je pozvao na masovno vršenje krivičnog djela mito i korupcija, ili kako li se to već zove (“uzmite pare”!) - i to baš u Nikšiću, dje i njegova lista učestvuje na izborima. Pošteno, demokratski!
Manje “pošteno” i sasvim neznaveno je ispalo njegovo otkrovenje da rezač papira ne može da mijenja mikro-klimu. Sjeci papir, rukoljubni naš premijeru - pa nalaži vatru jednonacionalne demokratije i jednovjerske slobode, u zemlji kojoj želiš da ne postoji. Mora da je to neprijatan osjećaj - kada vas progoni kletva glasača Vojislava Koštunice u Crnoj Gori!
Dan dvadeset i osmi mjeseca januara ljeta gospodnjeg twenty - twenty one završen je antologijskim televizijskim nastupom drugog sekretara u freškom odijelu ministra vanjskih poslova. Tu se nema što oduzeti, a ni dodati: nesumnjivo briljantno. Čak su i TV Vijesti bile na muci - kako da ugase ton, a da se ne vidi! Jedino ne čusmo, u toj zbrci od misli i naježenosti od ideja - da li su počele te istorijske konsultacije našijeh veleposlanika? Ili nema razgovora dok se ne obave pripreme? Zamislite da neko kaže glavnom apostolu i njegovom posilnom za vanjske poslove: a ko ste vi da nas učite, vama je žao što postoji naša zemlja i naša diplomatija!
Ili, možda, pomenuti zvaničnici očekuju da ih crnogorski ambasadori dočekaju transparentom: “Правда за невиног колегу Божовића!” E kako bi to bilo lijepo i nezaboravno. Ima li ko, zaboga, da se toga sjeti?
Da zaključimo: “To je tačno”, rekao je crnogorski premijer Krivokapić, juče, na Cetinju, na komentar jednog gradjanina, kako, da je bilo po njemu, Krivokapiću, nezavisne Crne Gore ne bi ni bilo.
Nema ljepšeg kraja za jedan tekst o crnogorskoj zbilji, niti ljepšeg početka za razumijevanje stvarnosti u kojoj živimo.
Pametnome dosta.
(Cuce, 29. januar 2021.)
