Zamislimo opet nedužnog Ćakija kojemu bi Andrija Mandić, odnosno Demokratski front, doslovno diktirao sastav vlade? Sačuvaj bože i Ćakija i Crnu Goru?! Koliko god gospodinu Lekiću laska iznuđeni pokušaj njegovog proglašenja za mandatara, dobitak od spriječene obavezne sramote, koja bi mu na kraju slijedila, predstavlja mu čist ćar.
Partije izborne većine od 30. avgusta 2020. godine, prije svega srpske, posebno po dubokom afinitetu za Crkvu Srbije, i još obožavaoci Vučića i Putina, grčevito se boreći za sve manje i sve više razočarano srpsko biračko tijelo, bukvalno pokazuju da ne umiju vladati, da se međusobno mrze i stalno potkazuju svojim inostranim gazdama, držeći čak da im svima u mogućoj vladi mora pripasti najmanje sektor bezbjednosti, odnosno sama ANB, vojska i policija, a ostalo im i nije važno.
Uostalom, što će im kultura koja je ne samo luksuz, nego i opasnost od mogućeg pokušaja postavljanja u sličnom resoru osoba mrskog crnogorskog kulturnog identiteta? Treba, konačno, sve sačuvati za razne Vučuroviće i Aleksiće, pa i Jokovića koji „učeno“ tvrdi da mu sve odgovara što prija Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Jedino nije prejasno što će mu onda politička partija?
Pogledajte spisak partija i koalicija koje predstavljaju navodne crnogorske Srbe, tačnije sadašnju izbornu većinu u Crnoj Gori: Demokratski front, Demokrate, Jokovićeva Socijalistička narodna partija, Ujedinjena Crna Gora Gorana Danilovića i Prava Crna Gora Marka Milačića. Sve guslar do guslara, svi uvjereni da svijet postoji samo zbog toga da Srbi uvijek moraju biti u pravu. Jednom riječju, najveći dio zaista nepismene Crne Gore. Kako da sastave vladu i vladaju kad se međusobno mrze i satiru? Kako da se oslobode prtljaga raznih Srebrenica, Štrbaca, hercegnovskog izručivanja nevoljnika, Bukovica, čak i Kaluđerskih lazova?
Kad se definitivno podvuče crta ispod dvije protekle vlade, to jest dvije izgubljene godine, dolazi se do jednostavnog zaključka: sve što je za DPS i ukupni korpus suverenističkih stranaka, razumije se zajedno sa Crnoj Gori vjernim manjinama, mogla uraditi izborna većina stvorena 30. avgusta 2020. godine – već je uradila. Osim osvjedočene nesposobnosti, neukosti, zlonamjere i primitivnog revanšizma, pomenuta izborna većina nije uspjela da se ni koliko-toliko oslobodi vlastitog šovinističkog prtljaga iz devedesetih godina, posebno ne stereotipa o Hrvatima ili kosovskim Albancima.
Zbiru samih neuspjeha i promašaja dvije protekle vlade treba posebno dodati Dritana i njegovu tehničku vladu, koja će, nažalost, još potrajati, a koja neće propustiti šansu da se u sve još dodatno ne uneredi.
Dritan se doslovno prosuo u Americi, primitivnim i improvizovanim nastupima, čak i u Ujedinjenim nacijama kao da je riječ o mjesnoj zajednici u Ulcinju. Da ne govorimo o njegovom imbecilnom zahtjevu da Džo Bajden pomogne u borbi protivu kriminala i korupcije u Crnoj Gori?! Drži se za skut svoga patrona Aleksandra Vučića, čak i onda kad Vučić potpisuje krajnje kompromitantan ugovor sa Rusijom, i to baš u Njujorku.
Lapandajući. po običaju sve i svašta, bez trunke ozbiljnosti i samokontrole, Dritan olako pristupa navodnom ni sa kim u Crnoj Gori usaglašenom projektu „Otvoreni Balkan“. Vodi za sobom u Ameriku gomilu svojih činovnika koji su mu samo toliko potrebni da im, popularno kazano, guzica vidi put.
Dakle, ako je izborna većina stvorena 30. avgusta 2020. godine, preko svojih dviju vlada i još Dritanove tehničke, išta uspjela, onda je predstojeća predizborna kampanja za blok suverenističkih partija više nego uspješno pripremljena.
