Iako ne postoji uzročno-posljedična veza između promocije Filandrine knjige u Beogradu i skupa u Podgorici, na kojem se govorilo o ulozi Bošnjaka u “regiji, i na kojem je profesor aktivno učestvovao, teško je oteti se dojmu da iza oba događaja stoji jasan plan velikosrpskih obavještajnih službi aminovan od zapadnih ambasada. Cilj je sljedeći: eutaniziranje Bošnjaka svetosavskom ljubavlju, općenito, e kako bi se oni u Crnoj Gori odbili od crnogorskih suverenista.
Našoj javnosti na globalnom nivou pažnja je usmjerena na genocid u Gazi, a na lokalnom na haos koji proizvodi “trojka”, pa događaji u Crnoj Gori prolaze skoro neprimijećeno. A Crna Gora i Bosna i Hercegovina spojene su posude, uz Kosovo države na koje je fokus stavila srbijanska vanjska politika, vjerujemo da ne trebamo objašnjavati zašto.
U Podgorici je početkom februara realiziran projekat “Bošnjački nacionalni identitet početkom XXI stoljeća” u sklopu kojeg je upriličena diskusija na temu "Uloga i značaj Bošnjaka u regionu Zapadnog Balkana" na kojoj je prisustvao i predsjednik Crne Gore Jakov Milatović. Prije mjesec, na Institutu za evropske studije u Srbiji, Šaćir Filandra je promovirao svoju knjigu “Bošnjačka politika u 20. stoljeću”. Portparol Bošnjačke stranke, Adel Omeragić, nije negirao mogućnost ulaska te partije u najavljenu rekonstruiranu Vladu Crne Gore, koju kontrolira Vučićev režim.
Postoji li veza između dva naizgled nepovezana događaja i poruka koje nam dolaze iz Bošnjačke stranke u Crnoj Gori?
Očigledno je da je spiritus movens približavanja Bošnjaka i Srba u Srbiji i Crnoj Gori Fakultet političkih nauka u Sarajevu, preciznije prof. dr. Šaćir Filandra. U Beogradu je promovirao svoju knjigu “Bošnjačka politika u 20. stoljeću” i aktivno učestvovao na spomenutom skupu u Podgorici.
Ako njegovo gostovanje na Institutu za evropske studije u Beogradu posmatramo izolirano iz konteksta, i recentnog i povijesnog, svaki prigovor njemu bio bi za osudu. Međutim, ne postoji planski, organizirani, ciljani dijalog sa Srbima (u sklopu kojeg bi promocija knjige uglednog znanstvenika, što profesor Filandra jeste, bio poželjan čin) i veliko je pitanje može li ga, uopće, biti. Što zbog nedostatka jasne nacionalne bošnjačke strategije, koju je teško uspostaviti zbog političke podijeljenosti Bošnjaka, što zbog nepostojanja volje u srpskoj kulturi da makar uđe u proces katarze. Teško je oteti se dojmu da je uvaženi profesor djelovao kao slobodni strijelac ili... Ili je dijelom projekta kreiranom u zapadnim ambasadama, a koji ima za cilj otupiti bošnjačku oštricu kada je u pitanju “faktor mira na Balkanu”, odnosno Vučićev režim.
Pretpostavljamo da je u pitanju ovo drugo. Jer, iako ne postoji uzročno-posljedična veza između promocije Filandrine knjige u Beogradu i skupa u Podgorici, na kojem se govorilo o ulozi Bošnjaka u “regiji”, i na kojem je profesor aktivno učestvovao, teško je oteti se dojmu da iza oba događaja stoji jasan plan velikosrpskih obavještajnih službi aminovan od zapadnih ambasada. Cilj je sljedeći: eutaniziranje Bošnjaka svetosavskom ljubavlju, općenito, e kako bi se oni u Crnoj Gori odbili od crnogorskih suverenista.
Na “srčane” poruke Bošnjacima, koje je sa skupa u Podgorici slao Jakov Milatović, predsjednik Crne Gore, možda bi se i moglo nasjesti da je reagirao na nedavno (ko zna koje po redu u nizu) kršenje Ustava države čiji je predsjednik: u Pljevljima je, na zvaničnom nivou, obilježen Dan državnosti susjedne države, Srbije, što državna vlast u Crnoj Gori, nije sankcionirala. Prijateljskim porukama Bošnjacima i Bosni i Hercegovini koje dolaze iz PES-a mogu vjerovati samo naivni. A prihvatiti je, iako im ne vjeruju, mogu samo bošnjački realpolitičari, čitaj beskičmenjaci koji se u strahu od otvorene konfrontacije s politikama zla nastoje približiti njenim nosiocima. Približavamo se vezi dva “nepovezana” događaja s mogućom političkom katastrofom koja može uslijediti, odnosno savezu Bošnjaka i velikosrba u Crnoj Gori.
Diskusija na temu “Uloga i značaj Bošnjaka u regionu Zapadnog Balkana” na kojoj je prisustvao i predsjednik Crne Gore Jakov Milatović
Jedan od organizatora skupa u Podgorici je Sead Šahman, doktorant na Univerzitetu u Sarajevu, i predstavnik Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori. Predavanja na skupu održali su Šaćir Filandra i Admir Lisica. Šahman će, na svom profilu na Linkedinu, napisati: “Važnost regionalnog povezivanja predstavnika bošnjačkog naroda u oblastima kulture, nauke, privrede i infrastrukture je u korist država u kojima živimo i radimo. Na taj način Bošnjaci postaju most koji spaja i jača integracioni put naših država prema Evropskoj uniji.“
Smijemo li prigovoriti nastojanju povezivanja Bošnjaka u “regiji”, na projektu etabliranja Bošnjaka u “most koji spaja i jača integracioni put naših država prema Evropskoj uniji”? Smijemo, zbog konteksta i još jedne moguće pobjede velikosrpske politike u “regiji”, a za koji i Filandrino gostovanje u Beogradu i skup u Podgorici, iako formalno nevezani, suštinski pripremaju teren. Jer, “regionalnog povezivanja predstavnika bošnjačkog naroda”, na način za koji su paradigmatična ova dva događaja, kako stvari stoje, nema za cilj jačanje kohezionih procesa među Bošnjacima, nego upravo suprotno – njihovu dodatnu podjelu, u političkom smislu.
U crnogorskoj javnosti sve se manje krije namjera Bošnjačke stranke da uđe u rekonstruiranu Vladu Crne Gore. Nedavno je došla i zvanična najava takve mogućnosti. Adel Omeragić, portparol Bošnjačke stranke, za crnogorski portal CDM izjavio je: “Bošnjačka stranka je partija koja se drži svog programa i principa. U tom smislu, i priča o najavljenoj rekonstrukciji, koja bi obuhvatila i BS, moguća je jedino uz poštovanje načela na kojima djeluje Bošnjačka stranka.” Dakle, od “nećemo ni pod kakvim uslovima koalirati sa velikosrbima i njihovim prikrivenim igračima, jučer GP URA, danas PES-om,” Bošnjačka stranka je odlučilo pomaći se ka “moguće je, ali uz poštivanje naših načela”.
Postavlja se pitanje o kakvim načelima je riječ? Može li iko politički elementarno pismen, a racionalan i moralan, vjerovati da su velikosrpski igrači u Crnoj Gori spremni ispoštovati ključna, sudbinska načela važna za Crnu Goru, i Crnogorce i Bošnjake u njoj, dakle baš ona načela Bošnjačke stranke, utemeljena za vrijeme rahmetli Rafeta Husovića, kojima su hrabro i dostojanstvo bili odani sve ovo vrijeme?
Višestruka je pogubnost takvog čina. Ulaskom u velikosrpsku Vladu u Crnoj Gori, Bošnjačka stranka bi praktično okrenula leđa crnogorskim suverenistima, što je više nego nemoralno, a reći ćemo i iracionalno. Nemoralno, jer su Crnogorci ionako politički slabi. Nije čojstvo okrenuti leđa slabijem. Iracionalno, jer onoliko koliko Crnogorcima trebaju Bošnjaci, toliko i Bošnjacima trebaju Crnogorci. Dalje, oslabit će i ideološke i političke smjernice koje su devedesetih zacrtali njihovi lideri u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, Alija Izetbegović i Rafet Husović. Politiku ustrajavanja na vrijednostima, zbog koje su Bošnjaci postali nezaobilazan faktor na Balkanu, Bošnjačka stranka će zamijeniti realpolitikom kratkoročnih interesa nekolicine njenih članova iz rukovodstva stranke, jer Bošnjaci, građani Crne Gore, njihova kultura, njihova povijest to dokazuje, nikada nisu podilazili silniku. Drugim riječima, izgubit će povjerenje svojih birača. Takav politički salto mortale, odrazit će se i na Bosnu i Hercegovinu: afirmiranje politike “ekonomskog napretka i regionalne saradnje”, pod palicom političkog Beograda (PES-a u Crnoj Gori) pitanje identiteta i etno-nacionalne suverenosti naroda ugroženih velikosrpskom politikom, dodatno će se marginalizirati, što će u Bosni i Hercegovini ojačati legitimitet “trojki”, odnosno bošnjačkom izvršiocu radova na velikosrpskom projektu u Bosni i Hercegovini.
I konačno – ulaskom Bošnjačke stranke u Vladu Crne Gore, koju kontrolira politički Beograd, legitimizirao bi se velikosrpski projekat, u cijelosti, sa svim svojim i ratnim i postratnim nepočinstvima. Slobodno možemo reći da bi Crna Gora tim činom dobila bosanskohercegovačku “trojku” u Bošnjačkoj stranci.
Uđe li u Vladu sa PES-om, pristane li biti dijelom većine u Skupštini kojom predsjedava Andrija Mandić, četnički vojvoda i neskriveni rusofil, Bošnjačka stranka dat će ogromnu podršku velikosrpskoj politici, a benefite od toga imat će nekolicina njenih političara i članova njihovih porodica kroz zapošljavanje u institucije sistema. Time će velikosrpska ostvariti stratešku pobjedu u ratu koji vodi s civiliziranim dijelom svijeta: udaljit će Bošnjake od stožernog naroda u Crnoj Gori, Crnogoraca. Tako će Bošnjaci sami sebi pucati u nogu: umjesto jačanja saveza s Crnogorcima i Albancima, oni odlaze Srbima pod skute.
Bošnjačka stranka ne bi smjela odustati od puta koji je zacrtao rahmetli Rafet Husović, radi grabljenja prilike za nekoliko ljudi iz svoga vrha. Ostvarenje takve namjere strateški će otežati i crnogorsku i bošnjačku političku emancipaciju, a šta se dešava kada malobrojni narodi nisu politički emancipirani, vidjeli smo u našoj zemlji od 1992. do 1995. godine. Da ovaj i za Bošnjake i Crnogorce poguban politički projekat nije bezazlen, dokazuje skoro očigledna namjera srpskih obavještajnih službi da prihvatanjem Bošnjaka u “bratski” zagrljaj (gostovanje Filandre na Institutu za evropske studije, skup u Podgorici...) iskoriste katastrofalnu politiku Zapada na Balkanu, koja uporno odbija vidjeti šumu od drveta. U Bosni i Hercegovini Srbi su dobili “trojku”, u Crnoj Gori pod svoje skute žele dovesti i Bošnjačku stranku. Nama ostaje nada da u crnogorskom slučaju, ipak neće uspjeti.
