Kada je šef crnogorske filijale Srpske pravoslavne crkve vladika Joanikije otišao u Moskvu da 18. oktobra 2022. godine otvori desetodnevni festival na Pravoslavnom univerzitetu ,,Sveti Tihon“ pod nazivom ,,Srpska uteha ruskom srcu“, nekako je ostalo zamračeno: čemu je on srpski tešio Ruse?
Jer, ako je u pitanju ,,festival“ - kako su taj velikosrpski crkveni program nazvali, čemu onda uteha u radosti? Kojom radošću Srbi teše Ruse?
Paradoksalni smisao festivala je na glavnoj svečanosti pri njegovom otvaranju objasnio patrijaršijski biografski film o životu mitropolita Amfilohija Radovića: Staza Radovićevog verskog zanosa je skup iskušenja i uspeha, uspona i padova, ali je Srpska crkva zbog sličnih biografija svojih vladika ponovo velika.
Međutim, film nije kazao da je cena uspona Srpske pravoslavne crkve ratni pad srpskog naroda van Srbije i idiotizacija Srba kod kuće. To Rusi sada uče propašću Rusa van Rusije, a u Rusiji pod Putinovom strahovladom.
MINSKA POLJA LJUBAVI I UTJEHE
Patrijarh Porfirije Perić je najavio da će 15. decembra održati tribunski govor na Pravnom fakultetu u Beogradu pod pavlovskim naslovom ,,Ljubav je ispunjenje Zakona“. On i dalje zastupa staru, patrističku, verziju ljubavi, koja ljubav određuje kao disciplinsko poštovanje vernika Božjih naredbi na način nekadašnjih Hristovih interpretatora od četvrtog do 10. veka.
Mi, za razliku od kir Porfirija, tvrdimo da je takva hrišćanska ljubav nagazna mina za humanistički pojam ljubavi koji se od patristike razlikuje kao nebo od zemlje. I ističemo da ljubav nije disciplinsko poštovanje ni Božjih reči kao ni zakona svetovnog parlamenta, i da je Perić zalud gostovao na Pravnom fakultetu .
Zašto? Zato što su rimo-katolička crkva i glavne protestantske kongregacije napustile patristiku i sa renesansnom sholastičkom filozofijom na ovamo sve više humanizovale odredbe ljubavi govoreći da je ljubav međuljudska emocija i privrženost, a ne i drhtanje pred komandnim duhom na nebu.
Čak i da nisu to novi teolozi govorili, poput Karla Barta kod protestanata a Hansa Kunga kod katolika u 20. veku, ništa ne bi marilo, jer je ljubav definisala Renesansa a ne Bog i njegovi apologeti na zemlji.
A Bog je svoj maksimum ljubavi prema ljudima pokazao uništenjem Potopom celog čovečanstva i pretnjom Hrista da će u Apokalipsi pobiti sve milione ljudi koji misle svojom glavom a ne njegovom – po Jovanu Bogoslovu. Ubiće Hrist svakog ko ne voli njega već drugog čoveka i drugog boga. A mi takve kao što je bio Hrist, i bio Jovan Bogoslov u prvom veku posle njega, danas, zbog govora mržnje, kažnjavamo izgonom iz društva humanističkim, čovekoljubnim civilnim zakonom.
GDJE JE RAZLIKA
Crkva na Zapadu, napadnuta zbog idolatrije bogoljupstva i mučeništva svršenim u groznim verskim ratovima i njenim zločinima, spašavala se napuštanjem stare bogoljubne doktrine preuzevši ideje svojih humanističkih protivnika – Fičina, Mirandole, Dantea, Erazma, Montenja, Mora, Kampanele, Bruna, Petrarke, Bemboa, Sadoleta, Makijavelija, Kuzanskog, Bokača, Grocijusa, Hobsa, Rablea, Marksa, Gramšija i hiljada drugih, kao i kraljeva sekularnih apsolutista, kao i eksplozijom univerzitetskog filozofskog humanizma i miliona studenata, kao i građanskih revolucionara i stotina miliona gladnih ljudi a žednih slobode, kao i nebrojenih desetina hiljada književnika, glumaca, kompozitora, slikara, novinara, i milijardi običnih ljudi - ali nikad iscrpno, sve do danas.
HRIŠĆANSKA LJUBAV JE NEGACIJA LJUBAVI
Pravoslavni, u Novom zavetu, nisu oko ljubavi ništa drugo našli osim da se oslone na Pavla. A u njegovoj Poslanici Rimljanima (Ljubav-Ispunjenje Zakona) u svega devet i po rečenica nije njegova ljubav isto što i naša međuljudska ljubav, već on tim imenom naziva našu privrženost Božjim komandama kako da živimo, a njih interpretiraju apostoli i apologeti, popovi.
Otuda Pavlova „ljubav“ ne proističe iz imanencije naše samostalne ljudske prirode i inklinacije zaljubljenih. On kaže: „Ljubav je, dakle, punoća zakona“. Stiže spolja. Hrišćanska ljubav je naređena afektacija sa neba, gluma je, veštačka je. Crkva ne grli humanizam ljudskim srcem već kao od Boga nametano ponašanje ljudskom rodu. To da je ljubav punoća zakona kod Pavla ima disciplinski smisao, jer kod njega ljubav nije izliv međuljudske emocionalne privrženosti kao kod Froma u „Umeću ljubavi“, već je zbirna imenica za pridržavanje Božjim zapovestima, Zakonu, Tori, Isusu.
Otuda je hrišćanska ljubav negacija ljubavi jer se po Pavlu Zakon izričito ispunjava kroz „ ne čini preljubu, ne ubij , ne ukradi , ne svedoči lažno… i bilo koju drugu zapovest“, uključujući i „ubij svakog ko u mene ne veruje“ . Ljubav je kod Pavla disciplina Božjem nalogu kako da živimo slušajući njega pod pretnjom kazne. Bog ne pominje krevet i poljupce. Pavlova ljubav je prinudno socijalno ponašanje i integrativni je sinonim za sve nebeske naredbe. Zbog toga disciplinsko pridržavanje nebeskim zakonima nije isto što i zemaljska ljubav među ljudima.
Pravoslavni autori do danas insistiraju da su ljudska ljubav i Božja disciplina sinonimi, sa devet i po Pavlovih rečenica, koje Isus nije nikada izgovorio niti je Pavle Isusa ikada video. A te rečenice, kada ih izgovori pop u 21. veku obaraju celokupni humanistički opus Evrope bez stida i kajanja, obaraju sve narodne revolucije, sve anti-hrišćanske nauke i ideologije, obaraju sve dostignute nezavisne kontinentalne nehrišćanske civilizacije, obaraju slobodnu kulturu u svim narodima sveta i najveći su neprijatelj sekularne države.
ŠTO JE NAŠA LJUBAV
Ne postoji humanistička hrišćanska ljubav. Naša ljudska ljubav je afektacija emocionalnog prožimanja bez obzira na veru u bilo kog boga, bez obzira na ideologiju, bez obzira na zakone ponašanja i etiku.
Ljubav je strast koja se ne obazire na prepreke i ne nadahnjuje je naredba. I stoga ljubav nije obaveza da se pridržavamo komandama iz Starog i Novog zaveta , ne može se ona nikakvim zakonom narediti. Ljubav nije pravna kategorija i ne da se nikakvom javnom batinom izmamiti. Ona je intimna sklonost srca. Ona nije ni obaveza na uzajamnu korist zaljubljenih jer ljubav može biti ludo jednostrana i paćenička što kod Isusa ne može jer je uzvraćajna, i ona nije obaveza na ograničene „misionarske“ seksualne forme ljubavnih akata i stoji iznad svake vere, svake rase i svakih socijalnih razlika.
Ljubav je ludilo sreće i suza i ni u čemu ne podrazumeva ubitačnu Isusovu ideologiju koristoljublja koju je izjednačio sa emocijom. Naša, ljudska, ljubav je emocija davanja, a religija je ideologija dogmatskog ponašanja, norma je, dužnost je, ona je socijalna politika pod pretnjom paklene kazne.
Ništa mi Isusu nismo dužni i nije nam potreban njegov osvetoljubivi apokaliptični bič da bismo se voleli.
NIJE LAKO BITI SRBIN, A DA NE POLUDIŠ
Znate, nije lako biti Srbin a da ne poludiš. A kir Porfirije bi upoznao stvarnu ljubav kada bi skinuo mantiju.
Žene su svuda oko nas, a sa Svetim duhom se ne može u krevet. Isus je voleo Mariju iz Magdale, i sigurno je znao da nam je u postelji sa našom voljenom najmanje potrebno da mislimo na njega i njegov etički militarizam. Svako se ljubi na svoj način. Zaista vam kažem, ostanimo prisebni i volimo se bez popa.
Ceo Perićev nastup bi bio pokušaj da dokaže da nema ljubavi bez Boga, da je ljubav pridržavanje oblicima religijskih pravila, da takvu ljubav interpretira pop i da je stoga Crkva iznad države ljudi. I ljudi, bar dva miliona godina koliko postoje, nisu znali šta je ljubav pre nego što je pre dve hiljade godina stigao Jehova preobučen u Isusa, u otpadničkog jevrejskog boga, da im objasni šta je stvarna ljubav. Prethodni bogovi su po hrišćanima perverzija jedino istinitog boga. Patrijarh tako postaje šizmatički predsednik države a crkva parlament nemoćne jagnjadi. Patrijarh je Bog na zemlji.
Ceo koncept patrističke ljubavi prema Božjim zapovestima je u stvari crkveni puč protiv samostalne države i pokušaj preuzimanja vlasti od naroda. I to je sve, to je suština Perićevog predavanja .
KAKO JE RUSE TJEŠIO KIR JOANIKIJE
Metropolitan Joanikije nije otišao u Kijev da Ukrajincima odnese drva za grejanje, hleba, mleka i zavoje, već u Moskvu da hrabri Ruse da udare po Kijevu još jače.
Agresija na Ukrajince je izvršavanje Božjih zapovesti i ona je sprovedena ljubav Rusa prema Bogu. Što Rusi pobiju više Ukrajinaca to više jača njihova ljubav prema Jehovi, a i Jehova će ih i sve više primati u Večno blaženstvo jer tamo ima mesta koliko god hoćeš. Ruski Jehova je gord i voli kada se Rusi tuku zbog njegove nagrade.
To misle Rusi, a izgleda da je i kir Joanikije poverovao da će ih utešiti ako opravda njihov zločin agresije.
UKRAJINCI NE SLUŠAJU SRPSKU CRKVU
Neće to ići lako jer i Ukrajinci imaju pravoslavnu crkvu, a i oni vole da se tuku, pogotovo za slobodu.
I njima popovi govore da ih čeka Raj. Evo, digli su spomenik osnivaču Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve po odluci nezavisne Ukrajinske Republike iz 1919. godine, mitropolitu Vasiliju Lipkovskom. Streljao ga je Staljin 1937. godine, iako je on zbog terora boljševika prihvatio da svoju crkvu prisajedini 1930. godine Moskovskoj patrijaršiji.
A Rusi su imali snage da ga za vreme Gorbačevljevog SSSR-a, 1989. godine rehabilituju. Jer, Lipkovski je konačno u Crkvi Sv. Sofije u Kijevu stvorio Ukrajinsku autokefalnu pravoslavnu crkvu – da, tačno je, i na nagovor boljševika u 1921. godini. Boljševicima je odgovarao sukob svih crkava sa moskovskom patrijaršijom, kako bi ih generalno slabili. A Lipkovski je bio idealan za to.
No, njegovu crkvu nije priznala nijedna crkva. Što ga onda Ukrajinci slave?
DUH LIPKOVSKOG
Lipkovski je bio blizak protestantskim idejama i odbacio je kanone sa sedam patrističkih ekumenskih koncila od četvrtog do osmog veka koje pravoslavni jedino prihvataju za izvor svojih dogmi. Tu spada i obmana o pojmu ljubavi, nastala na očajnoj težnji da se u rasulu Rima i navali migrantskih naroda uspostavi mir i red.
Lipkovski je bio oženjen episkop suprotno pravoslavnom kanonu, prihvatio je da žene mogu biti episkopi jer je to bila i Marija iz Magdale, zaveo je liturgiju na ukrajinskom jeziku (suprotno Srpskoj pravoslavnoj crkvi, dok je Drugi vatikanski koncil od 1962. do 1965. godine to upravo preporučio u stavu „Vetus Ordo“), preveo je celokupnu Bibliju na ukrajinski jezik (za Ruse su to učinili Englezi kada je njihovo „Britansko i inostrano biblijsko društvo“ objavilo rusku Bibliju 1870. godine po odobrenju carskog Ministarstva vera iz 1812. godine), zaveo je narodni izbor episkopa tako da su njega birali svi vernici i žene (zatečeni episkopi su to odbili), odbacio je marijološko izjednačavanje značaja Bogorodice i boga Isusa (koje je, suprotno njemu, potvrdio i papa Jovan Pavle Drugi u poslanici „Vita Consecrata“ iz 1996. godine), govorio je da je on „ukrajinski Luter“ i „crkveni revolucionar“, ustao je protiv „biskupske aristokratije“, i rekao je da je njegova crkva od radnika i seljaka.
Nije čudno da su ondašnji socijalisti Moroz i Čekhovski povodom njegovih poteza govorili da u eri revolucije legitimitet Crkvi daje narod a ne biskupi. To se u Srpskoj pravoslavnoj crkvi posle 1920. godine nikome ne dopada, posebno od 1947. do 1967. godine, od kada su episkopi u Svetom Arhijerejskom Saboru odlučili da smanjuju uticaj države i naroda, vernika, na dotadašnje selekcije popova, vladika i patrijarha, već isključivo najviši kaluđeri svojim monopolom.
Tito im je to dozvolio. Tako su 1967. godine promenili svoj Ustav SPC, kojim su oborili „Zakon o izboru patrijarha SPC“ Aleksandra Prvog Karađorđevića iz 1930. godine, po kome on, kralj, bira patrijarha, a ne Sveti duh i kaluđeri.
Nema sada nikakve hrišćanske demokratije u Beogradskoj patrijaršiji. I ona krajnje nerado napominje da su vojvođanski srpski mitropoliti i patrijarsi od 18. do 20. veka bili demokratski birani na crkveno-narodnim saborima, i da su oni potvrđivali srpske mitropolite van Vojvodine. Tako i Sv. Petra Cetinjskog u Crnoj Gori. Ne daju Srbijanci drugim Srbima da govore o svojoj istoriji.
A Vasiliju Lipkovskom su Ukrajinci spomenik ugradili u zidove katedrale Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve u Ternopilu, dok je njen savremeni patrijarh Filaret povodom 150. godišnjice rođenja Lipkovskog kazao u maju 2014. godine (tada je bio „Patrijarh Kijeva i Sve –Rus Ukrajine“) da je „mitropolit Vasilij Lipkovski, Galicijac po rođenju, bio istinski patriota i pastor ukrajinske crkve“.
UKRAJINSKI AUTOKEFALNI PATRIOTIZAM
U vreme Lipkovskove crkve osnovane su još dve autokefalne ukrajinske crkve, obe kao klasične pravoslavne crkve sa vlašću episkopa, i obe su bile ukrajinofiličarske.
I njih je Staljin ukinuo tokom 30-ih godina prošlog veka, jer su podržavale obnovu ukrajinske države. Sve te struje su u narodu opstale i stale su se ujedinjavati pre 1990. godine, pre pada Gorbačevljevog SSSR-a, da bi se 2018. godine stopile u jednu crkvu, a 2019. godine primile su tomos o autokefalnosti od vaseljenskog patrijarha Vartolomeja.
Zamislite sada koji bi još užas obuzeo vladike iz Srpske pravoslavne crkve ako bi vaseljenski patrijarh proglasio „protestantskog“ mučenika Vasilija Lipkovskog za pravoslavnog sveca, a to bi morao da učini po automatizmu jer je kanonizovao ukrajinsku crkvu, a ona je već pre toga proglasila Lipkovskog za sveca. Naravno da će zbog toga beogradska crkva još čvršće držati stranu Moskvi , kako zbog političkih, velikosrpskih razloga, tako i zbog teoloških. Stoga nam je jasno zašto je kir Joanikije otišao samo u Moskvu, na srpski utešni festival, a nije se u Crnu Goru vratio preko Kijeva.
No, neće to Srbima i Rusima pomoći da se Lipkovski ne proglasi za sveca. Razlog je jasan, da budemo otvoreni: Vaseljenskim tomosom od 2019. godine je Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva primljena pod jurisdikciju Patrijarhata iz Konstantinopolja sa svim svojim sveštenicima i hijerarhijom, kao i njenim prethodnim odlukama u koje spada i odluka obnovljene Lipkovskove crkve iz 1996. godine da ga proglasi za sveca.
Crkva je mistični organizam i ona kroz molitve i euharistiju ujedinjava sve svoje članove, tako da će Lipkovski ostati ukrajinski i svepravoslavni svetac bez obzira da li će Fanara to službeno potvrditi, a u praksi hoće, jer će se svi parastosi, molebani i doksološke proslave o svetačkom karakteru Lipkovskog u Ukrajini automatski odnositi i na Vaseljenski patrijarhat – tako je još 2014. godine predskazao Sergej Šumilo, direktor „Međunarodnog instituta za svetogorsko nasleđe“ iz Kijeva.
Otuda mogu kir Joanikije i kir Perić da sklapaju kakve god hoće srpsko-ruske zavere protiv Ukrajine i anti-ljubavne zavere protiv civilne vladavine naroda u Srbiji i Crnoj Gori, kao i protiv filozofije humanizma - na kraju će otići u prašini za stopama svojih naroda. Ne vodi pop narod, već narod vodi popa.
