Danas, u kontekstu kulturnih, društvenih, vjerskih i političkih događanja u Ukrajini i Crnoj Gori, jasno je da ne govorimo o mitu u njegovom tradicionalnom značenju kao priči ili predanju o uglavnom natprirodnim radnjama bogova ili nekog junaka. Jasno je da ne govorimo o pozitivnim aspektima mita, iz perspektive vremena kada je prepirčavanje mitova imalo svrhu obnavljanja kolektivnog pamćenja i ośećaja pripadnosti određenoj cjelini, bilo etničkoj, nacionalnoj ili kulturnoj. Jasno je da ne govorimo o vremenima kad je vladala široka neobrazovanost i velika nepismenost stanovništva i kad je mit imao ključnu političku, društvenu, vjersku i kulturnu ulogu. Već govorimo o pervertiranom mitu, odnosno svojevrsnoj zloupotrebi raznih elemenata mita u dnevno-političke svrhe za ostvarivanje i pravdanje političkih ciljeva, koji, nažalost, u slučaju Ukrajine doživljavaju zločinačke razmjere genocida i kulturocida.
Iako današnja upotreba starih i konstrukcija novih mitova mogu izgledati infantilno, svjedoci smo da igraju ne tako malu ulogu i da u kombinaciji sa propagandom i lažnim vijestima imaju razarajuće dejstvo u nerazvijenim društvima poput crnogorskoga. Zločinačka ruska agresija na Ukrajinu dodatno je otvorila i ponovo postavila pitanje borbe s lažnim vijestima, s iskrivljenim percepcijama stvarnosti i zabluđelim perspektivama budućnosti, borbe s raznim mitovima, s istorijskim falsifikatima i iskrivljenim čitanjem i učitavanjem istorije, kao i borbe s faktičkom neinformisanošću crnogorskoga društva.
Crna Gora je već više od vijek i po suočena s raznim elementima navedenih problema s kojima se do danas nije na adekvatan način izborila. I dalje je bez pravog odgovora i strateškog promišljanja i djelovanja u pravcu rješavanja pomenutih problema, dok trenutne društveno-političke prilike u Crnoj Gori dodatno otežavaju tu borbu. Ona se danas definitivno mora voditi bez državne institucionalne podrške koja je i do avgusta 2020. bila na minimalnom mogućem nivou. Iskustvo naših ukrajinskih prijatelja na tom planu nam svakako može puno pomoći, što nam nesumnjivo govori i ovaj okrugli sto.
Ruska propaganda i mitovi o Ukrajini nakalemili su se na već izgrađenu infrastrukturu i šemu višedecenijskog djelovanja srpske propagande i srpskih mitova u Crnoj Gori. Ona uključuje sinhronizovano političko, medijsko i vjersko djelovanje raznih organizacija i pojedinaca – od proruskih i prosrpskih antizapadnih političkih stranaka predvođenih Demokratskim frontom koji sada već neskriveno slijede Demorkate, Ura i Evropa sad, preko srpskih medija u Crnoj Gori koji čine 80% svih crnogorskih medija, uključujući i javni servis Crne Gore; terenskog i medijskog rada sveštenika Crkve Srbije do pojedinaca i kulturnih udruženja poput Matice srpske u Crnoj Gori, Udruženja književnika Crne Gore, Udruženja novinara Crne Gore – koje je nedavno posthumno Darji Dugini dodijelilo nagradu za životno djelo za 2022. godinu, inače ćerki Aleksandra Dugina koji se smatra za jednog od ideologa Kremlja, „ruskog svijeta“ i agresije na Ukrajinu. Navedeno djelovanje praćeno je i raznim paramilitarnim udruženjima i organizacijama u Crnoj Gori – Noćnih vukova, Kozačke vojske te raznih pravolsavnih bratstva poput Tvrdoša i Miholjskoga zbora.
Navedene strukture, neke otvoreno a neke prikriveno dosljedno slijede propagandu zvanične Moskve i vrše indoktrinaciju crnogorskih građana.
Sve elemente propagandne satanizacije Ukrajine i ukrajinskog naroda koje dolaze iz Moskve i koje slušamo i gledamo u nastupima samog Putina i njegovih propagandista, nalazimo i u Crnoj Gori, kod već navedenih struktura. To su priče o navodnoj ugroženosti ruskog stanovništa i ruske kulture u Ukrajini, priče o denacifikaciji i demilitarizaciji Ukrajine kao i priče o nepostojanju i negiranju ukrajinske nacije, kulture i jezika, odnosno nemogućnosti samostalnog egzistiranja te kulture van šire ruske narodnosti, kulture i jezika.
Iako je nezahvalno izvoditi paralele, iz razloga različitih društvenih i političkih procesa u formiranju ukrajinske i crnogorske države i njenih kultura, nemoguće je ne uočiti podudarnosti u imperijalnom djelovanju njihovih najbližih suśeda. U političkom smislu, i Ukrajina i Crna Gora, kad su u pitanju Rusija i Srbija, mogu orbitirati samo u ruskom i srpskom svijetu, đe bi se očitavala provizornost njihove državne i političke nezavisnosti. Dalje, Ukrajinke i Ukrajinci su od strane ruske političke i kulturne elite etiketirani kao nacisti i plaćenici Zapada koji rade na rasturanju ruskoga bića, dok su Crnogorke i Crnogorci od strane srpske političke i kulturne elite etiketirani kao ustaše, milogorci i plaćenici Zapada koji rade na rasturanju srpskoga bića.
Zatim se i ukrajinska i crnogorska nacija i kultura permanentno negiraju, potiru i prisvajaju od navedenih suśeda. Da bi na kraju, navodna ugroženost građana Crne Gore koji se nacionalno izjašnjavaju Srbima služila kao izgovor Srbiji da se miješa u unutrašnja pitanja Crne Gore dok identični argument, navodnu ugroženost građana Ukrajine koji se nacionalno izjašnjavaju kao Rusi, Rusija upotrebljava za miješanje u unutrašnja pitanja Ukrajine koje je preraslo u otvorenu zločinačku vojnu agresiju.
Kroz Crnu Goru teku dvije društveno-političke i kulturne struje, jedna je velikoruska, velikosrpska, antizapadna o kojoj sam govorio u dosadašnjem izlaganju a druga građanska, crnogorska i prozapadna koja se, ovđe na Cetinju, kada je odnos prema Ukrajini u pitanju, očitovala kroz svakodnevne protestne šetnje podrške Ukrajini održavane tokom prvih sto dana ruske agresije, kasnije preinačene u jednomjesečne protestne šetnje, svakog 24. u mjesecu, referišući se na 24. februar kad je počela sveobuhvatna zločinačka ruska vojna agresija na Ukrajinu.
Mišljenja sam, da su sigurno navedeni elementi i paralele između Ukrajine i Crne Gore, podsvjesno ili svjesno, kod velikog broja građana Crne Gore, prozapadne i građanske provenijencije, izazvale snažne emocije koje su ih potakle da se solidarišu i pruže snažnu podršku ukrajinskom narodu u njegovoj herojskoj borbi za slobodu. Slava Ukrajini! Da je vječna Crna Gora!
