Piše: Svetislav Basara
Isto važi i za parlamentarne izbore. Nakon prošlojesenje predizborne kampanje i pobjede antiđukanovićevske opozicije, Beograd je zapao u žešći pobjednički amok nego Podgorica. Ako se pitate zašto je tome tako, znajte da je to zato što je zvaničnom Beogradu (svih boja) mnogo stalije do dobrobiti Srba izvan Srbije nego do onih koji životare unutar njenih fluidnih granica. Tako je bilo u XIX, tako u XX, tako je i XXI vijeku i tako će, kako stvari stoje, biti do sudnjeg dana, koji će, zahvaljujući julijanskom kalendaru, u Srbiji osvanuti sa trinaest dana zakašnjenja, plus onih 90 min. iz onomađašnje kolumne.
Sa izuzetkom socijalističkog perioda, srpske elite (svih boja) neodustajno su pokušavale da riješe problem ravan kvadraturi kruga, tj. da nekako pronađu način da Srbija – nedovršena, razvaljena država, od nastanka razdirana unutrašnjim sukobima, počev od dinastičkih, zaključno s navijačkim – napravi veliku državu u kojoj će se naći svi Srbi ovog svijeta.
Jedan moj dobar poznanik, demograf, jednom mi je zgodom rekao – i rečeno potkrijepio matematikom – da bi, da nije bilo tih, pobjedonosnih pokušaja, Srba danas samo u Srbiji bilo oko 18 miliona. Ali rekosmo već – Srbin u Srbiji ne vrijedi ni po lule duvana.
Kad smo već kod toga, prekjuče su srpske stranke iz Nikšića izvojevale još jednu veliku pobjedu na putu devastacije Srbije u cilju stvaranja Srpskog sveta. Treba li uopšte reći da je ta pobjeda oduševila podjednako Lazarevac i Nikšić, srbijansku opoziciju jednako kao i vlast.
Pobjedama se u zube ne gleda, ali kad malo bolje pogledamo, to uopšte nije bila pobjeda. Lista DPS lista je osvojila čak 15 odsto više glasova od drugoplasirane srpske. Ono, fakat, Milo jeste izgubio vlast u Nikšiću, ali za rasnog političara i organizovanu stranku – a Milo i DPS to jesu – odlazak u opoziciju nije nikakva tragedija – naprotiv, to bude prilika za redefinisanje i pregrupisavanje – kao što za političare i stranke bez ikakvog suvislog programa i ideje osim ideje da se „Milo sruši“ i da se preuzmu njegovi poslovi pobjeda ne donosi mnogo vajde.
Tim naročitije što se unosni poslovi ne preuzimaju tako (relativno) lako kao vlast. Ne dobijaju se oni većinom glasova, kampanje tu ne pomažu, imaju veliki poslovi svoju logiku nedokučivu novoj crnogorskoj vladi – upadljivo (čak i u smislu kostimografije) sličnoj vladama banana republika iz latinoameričkih serija – kamoli novoj nikšićkoj vlasti, koju će, ako se ne varam, sačinjavati tri koalicije u doba predizbornosti ujedinjene srpskosvjetskom idejom, u svemu ostalom, a naročito u stvarima unosnih poslova, razjedinjene kao rogovi u vreći.
