Na Cetinju je neposredno prije Drugog svjetskog rata, uprkos tome što je predstavljala kulturno-istorijski objekat, srušena do temelja zgrada crnogorskog Senata. Zgrada koja je bila jedan od svjedoka stvaranja novije crnogorske državnosti.
Aprila 1939. godine počelo je njeno rušenje, zajedno sa ostalim kućama do bivšeg Srpskog poslanstva, radi proširenja prostora i stvaranja trga za podizanje spomenika kralju Aleksandru I Karađorđeviću.
Vijek ranije, Petar II Petrović-Njegoš je, 1831. godine, ustanovio instituciju vrhovnog zemaljskog suda Crne Gore, poznatu pod imenom Praviteljstvujušči Senat crnogorski i brdski. To je bila najviša instanca javne vlasti i javne uprave. Pored vladara sa neograničenom vlašću, Senat je u stvari bio vrhovni državni organ za sve administrativne, upravne, sudske i vojne poslove, koji su se manifestvovali na relaciji između Cetinja, kao prijestonice, i teritorije čitave Crne Gore.
Senat je uveliko doprinosio jačanju centralističke uloge Cetinja, jer su se u njemu okupljali, pored senatora, i glavari kao predstavnici naroda iz svih krajeva Crne Gore - da rješavaju sporove i sudbonosna pitanja naroda crnogorskog.
O sudbini, položaju zgrade i tom događaju pisao je Dušan J. Martinović. On kaže:
“Zgrada Senata se nalazila preko puta Dvorca kralja Nikole, na prostoru gdje se danas nalazi spomenik Ivanu Crnojeviću. S njom je počinjala Dvorska ulica - najstarija ulica na Cetinju. Prema podacima vojvode Sima Popovića: "Još do g. 1870. Cetinje je bilo sasvijem malo, oko 60 kuća, sve u dvije kratke ulice - Dvorskoj i Katunskoj, (tj. današnjoj Njegoševoj -primj. D. M.). U Dvorskoj ulici na jednoj strani dvor Knjažev, a do dvora kuća vojvode Iva Rakova Radonjića (današnja Gradska kafana - D. M.) i do nje kuća vojvode Đura Matanovića. Na drugoj strani, prema dvoru bio je Senat. Dakle, zgrada Senata bila je jedna od najstarijih tipičnih cetinjskih kuća, svakako iz sredine XIX stoljeća. Imala je prizemlje i sprat, sa krovom prekrivenim kanalicom. Zbog svoje arhitekture, a naročito zbog istorijskog značaja institucije kojoj je pripadala, morala je biti sačuvana.”
Ali nije, jer je očigledno proširenje trga bilo neophodno da bi se i fizički pokazalo ko se „proširio“ na Cetinju. I ne samo na Cetinju, već i cijeloj Crnoj Gori.
