Dakle, šta nam sad preostaje? Ili, na mom jeziku – So, what’s “left” now?
Prošao je dan i po od zatvaranja birališta u nedjelju veče i nakon mnogih razgovora sa prijateljima, porodicom, političkim aktivistima i političkim igračima, ovo je jedno pitanje na koje, po mom mišljenju, traži odgovor.
Ako razumijete engleski, možda ste shvatili da moje pitanje može imati više značenja, što zapravo i jeste slučaj. Nijesam bio nimalo iznenađen ishodom glasanja ni u jednoj od opština, niti sam se iznenadio što su sve uključene strane odnijele pobjedu, čak i porazom. Nije bitno da li je to bio DPS u Mojkovcu ili URA, Demokrate ili DF na Cetinju ili negdje drugo.
Politika je takva, svako najbolje okrene svoj rezultat i kada je loš, to se dešava svuda. Ostaje činjenica da je DPS u nedjelju veče izgubio u matičnoj jedinici bivšeg premijera Markovića, kao što su URA i demokrate izgubile na Cetinju, iako je URA samo prije tri mjeseca preko svog lidera-Napoleona pokušala da bukvalno potuče Cetinje.
A što se tiče DF-a, pa šta god da dobiju, niko u međunarodnoj zajednici ne želi da razgovara sa njima, osim možda Viktora Orbana ili Donalda Trampa... Postavljam pitanje: So, what’s “left” now? jer iskreno ne znam odgovor.
Istina je da je to bio sraman rezultat za DPS na Cetinju, iako je izbor jednog prilično bezbojnog čovjeka, s televizijskim nastupom poput mokre krpe, da vodi kampanju bila teška greška u njihovoj procjeni, jer su fini ljudi sa Cetinja tražili predstavnika koji je oličavao prkosni cetinjski duh 5. septembra.
Ovdje svakoj partiji fali integriteta, pa pravi koalicije sa „neprijateljem“ kad god joj to odgovara
Lično poznajem nekoga u cetinjskom DPS-u ko bi se tamo mnogo bolje borio u kampanji, ali pretpostavljam da se neka unutrašnja politika te partije nije toliko promijenila da shvati da je „Demokratska partija socijalista“ ili bi barem trebalo da znači da se demokratska socijalistička politika predstavlja prilikom izlaska na izbore. Ja lično nijesam od aktuelnog predstavnika da zastupa takvu politiku.
Ako su sada u izbornoj jedinici bivšeg premijera, a ranije ove godine i u izbornoj jedinici predsjednika pobijedili desničarski ekstremisti, onda mislim da se na neka pitanja mora odgovoriti i da neki treba da odu. Ni SDP nije bio mnogo bolji u pogledu projektovanja politike orijentisane na ljevicu, ali je bio izuzetno uspješan u namjeri da izgleda kao „nova sila“ u borbi protiv desnog ekstremizma.
Uz dvoje veoma dobrih i talentovanih parlamentaraca, ne nužno u smislu da sam saglasan s tom vrstom alternativnog populizma koji je posebno jedna osoba vješta da projektuje (ne treba da je imenujem), oni su, kako god, ipak lišeni prave socijalističke vrijednosti. Čini mi se da je Crna Gora potpuno zatvorena u nadmetanju „politike ličnosti“ umjesto sadržajnih i suštinskih političkih opcija, osim, naravno, dinamike patriotizma.
Svi u politici tvrde da su veće patriote od ostalih dok svi potpuno ignorišu šta ljudi zaista žele. Bolje, pravednije, društvo jednakih šansi, gdje ljudi ponovo mogu da sanjaju i teže da ostvare svoje ambicije u bezbjednom pluralističkom okruženju.
Dosta je bilo međusobne svađe onih političara koji tvrde da su ljevičari. Srećnih i ponosnih što dobijaju više glasova od drugih na svojoj političkoj strani i tvrdeći da su oni budućnost.
Tokom proteklih godina Crna Gora je imala najviše bazarnih koalicija političkih partija, kako na lokalnom, tako i na nacionalnom nivou. DPS u koaliciji sa SNP-om, SDP sa DF-om ili Demokratama – ovdje svakoj partiji fali integriteta, pa pravi koalicije sa „neprijateljem“ kad god joj to odgovara. U stvari, sadašnje koalicije koje čine vlast na nacionalnom nivou najmanje su same po sebi poput pijace, već su u nekoj mjeri sve manje ili više desničarske.
Vrijeme je da Crna Gora ima pravi „politički“ izbor, jer ako nastavi da bude ovako, kao što su to činile druge zemlje, uključujući i moju (UK) u prošlosti, desnica će se nakraju prerušiti u ono što nas uvjerava da je ljevica, kako bi pokrila sopstvenu golotinju i počela da obećava stvari na koje je tzv. ljevica zaboravila, a koje je trebalo da joj budu obaveza i istorijski razlog zašto su joj na prvom mjestu.
Čini mi se da je Crna Gora potpuno zatvorena u nadmetanju „politike ličnosti“ umjesto sadržajnih i suštinskih političkih opcija
Vidjeli smo to u Džonsona „Leveling Up“ mantrama u Velikoj Britaniji – „svi smo u ovome zajedno“, ali ove izjave su tu samo da zavaraju ljude. Vidjeli smo to i ovdje kada je ova Vlada nemilosrdno povećavala cijenu goriva u proteklih nekoliko mjeseci da bi je nakon pobjede u Mojkovcu ponovo smanjila. Hmmm, jesam li previše ciničan. Sjećate se Spajićevog „Maršalovog plana“? Govoriće biračima da će uložiti bilione u škole i bolnice... Sve su to prazna obećanja, baš kao i obećanja „zelene“ i „građanske“ Ure.
Svima se ovdje i u svijetu predstavljaju kao zeleni, a kad ih pitam koji je njihov GND gledaju me onim praznim pogledom koji sam vidio kod ljudi koji se vraćaju s fronta dok sam bio ratni fotograf. Uzgred, Green New Deal je osnova svih zelenih partija.
Dakle, ko tu koga zavarava? Kada Abazović tvrdi da mu najveća podrška dolazi od njemačkih Zelenih (svi znamo šta je jedan njihov poslanik u Evropskom parlamentu rekao prije nekoliko dana o glasanju za URA), koliko ljudi ovdje zna da se u globalnom smislu njemački Zeleni doživljavaju kao politički prilično daleko od desnice dok imaju istoriju podrške AFD-u (Njemačkoj krajnjoj desnici) na lokalnom nivou? Istina je da su oni među najboljima kada je u pitanju ekologija, ali da li su politički ljevičari? Nijesu!
Crna Gora je u ovom trenutku politički prepuna zabluda. Ljevica, ako je ikada postojala, izgubila je svoj put. Provodi veliki dio vremena braneći se od optužbi za korupciju ili ubistvo karaktera od strane medijskih plaćenika ili političkih partija koje nemaju ništa drugo da kažu.
Ljevica mora da shvati da ne može da pobijedi boreći se međusobno na svakim izborima i definitivno ne može da pobijedi desnicu iz centra. Vrijeme je da sebi postavimo jednostavno pitanje: So, what’s “left” now? Našim principima, našim političkim ubjeđenjima, našoj zemlji.
