Ništa nam se ne dešava osim politike i kovida... Oboje su bolest samo je pitanje kako ko vidi? Politika ima prednost. Oduzela nam je i posljednju šansu… pravo i na kafanu. Ostao nam je jedini izlazak parlament (on line), koji nam pruža sva zadovoljstva najgore kafančine... Po propisu, ni u kafanu se više ne može bez nalaza samo u Skupštinu može i bez dijagnoze. Birani narodni predstavnici se mogu, tamo u njoj, i potući ili popsovat s neistomišljenikom... do na paśe obojke. Niko vi neće tražiti nalaz o zdravstvenom stanju... jer takve narod ’oće... što znači da je i narod lud. A to je onda opravdano. Kad je već takav, ludački ga treba zastupati. Pretežni dio naroda bira takve... pa ostatku izbora nema!
Dan prije no će mi, obznanom, zabraniti kafanu (pošto nemam nalaza o zdravlju) zasio sam s nekim znancima iz viđenja. Pričali su kako su neki eksperti razriješili neke druge eksperte, koje su isti oni proglasili ekspertima... Kako sam ćutao na taj pomalo pripiti dijalog, zapitaše me da li su ti ljudi ludi? Rekoh da ne znam, ali znam jedan dobar vic o jednom koga je država izluđela a eksperti mu potvrdili dijagnozu... Ludio najmanje dva puta a treći i definitivno. Eksperti za umno zdravlje spremili su ga izravno u Dobrotu, a famelja je sa zadovoljstvom to primila kao radosnu vijest, jer mu je i famelja vonjala na novu vlast... Zdravorazumska riječ joj nije dopirala do mozga. Vic u vezi s tim slučajem je bio duhovito smišljen i s dobrim dramskim obrtom... I počeh kako su ga u kući otpisali i kako je u Dobroti završio, ali Jole, pre'o puta mene, zaustavi me?
„To nije bio vic no moj susjed, ali je približan istini. Bio je pomorac, kapetan duge plovidbe. Čo'ek je skrenuo prvi put kad je osta' bez posla a svi brodovi Prekookeanske Bar i Jugooceanije Kotor izrezani u staro gvožđe ili bestragani po svijetu. Bilo ih je oko četrdeset. Stradali su u sankcijama UN prema SeReJe 1992, koje su ponosno primili experti Slobe Miloševića a prihvatili njegovi exponenti u CG. Shvatio je ovaj, neću ga imentovat, da je to žestok udar na našu najzdraviju privrednu granu i siguran put ka potapanju Crne Gore... ali izgleda… da niko drugi to nije shvatio.
Drugi put je ciknuo kad je Crna Gora pristala da budu 27. izborna jedinica velike Srbije. Sloba je bio toliko popularan da su ga Crnogorci kačili i u WC-eu. Nijesu mogli ni da se useru u svoju zemlju bez njegove podrške. U takvom poganstvu samo su nas Francuzi pretekli (davno, ali nezaboravno). Oni su sa zadovoljstvom, bili nazočni svakom sranju Luja 14; a najodaniji su prisustvovali i je*anju... gilikćući mu jajca ispod ćesa, dok ga ne uzdrkole. Kasnije je slijedio uspon u karijeri i titulama do... markiza od... itd. Na te riječi upade Đuro!
„Ponosni Crnogorci, da ne izidu iz volje gospodaru, nijesu žalili ni svoje žene da poture... da bi napredovali u službi... No odosmo od teme!“
„Ne odosmo“ rekoh, no ,,potrefismo temu“, ali Jole nastavi:
„Treći put je posve trsio kad su mu prodali Trebjesu. Nije moga da shvati, da najveći crnogorski brend (pivo svjetskog glasa) neki expert proda za pišljivih 20-ak meleona D.M. Grđe od toga je što Crnogorci ne umiju da gazduju ni sa onim najboljim što proizvode. Sad da prodaju cio grad N. s četnicima na čelu, ne bi mogli da kupe Trebjesu i vrnu je natrag. Preci Kapetana o kome je riječ su u tri generacije radili u pivari i dionice imali svojevremeno... a kad su im komunisti oteli vlasništvo, potomak je otiša na pomorsku akademiju da izuči školu za crnogorsku flotu koja je po BRT (bruto regis. tone) u odnosu na broj stanovnika bila u vrhu svjetske pomorske trgovine... Onda su došli post-komunisti pa i to bestregali... E neka mi sad neko reče, ko ne bi poludio?... A ti sad nastavi s vicom ako ima smisla?“, obrati se meni.
„Ima, kako nema!?“ i nastavih... ,,Otpisali su ga i u kuću i pre'kuću! Niko s njim nije zborio niti se on trudio s njima. Śedio je pored prozora i gledao u prazno. Nije se svlačio ni presvlačio... ako bi jeo ili spavao... sve je bilo na neviđeno. Odveli su ga jednoga dana u ludnicu bez riječi. Ostao je tamo bez pogovora. Doktor ga je primio i pregledao: ,,Doveli ste ga u Dobrotu u dobri čas! Da ste samo malo okasnili potpuno bi isvijestio. S kim mu se oće, još je na mahove, pri dobroj svijesti“.
Famelji je preporučeno da mu niko ne dolazi u pośetu dok ga malo ne povrnu medikamentima i dozovu ozbiljnijoj pameti. Poslije 15 dana ,,bolji je“, rekli su iz Dobrote... i pośeta je bila dopuštena. Kad su krenuli tamo poveli su jednog iz rodbine koji umije s takvijema. Zatekli su ga opet usamljenog. Bivši kapetan je śedio na hoklici, u sobi za pośete, opet kraj prozora. Blenuo je u zaliv kao da ga nikad nije vidio, iako ga je u dušu znao. Rodbinu kad je ušla, nije ni konstatovao. Izgledao im je jednako kao onog dana kad su ga otpremili ovamo. Nijesu imali riječi... Povukli su se u rožnik sobe s rukama na ustima... da nijednu ne izuste. Onaj što umije s ovakvijem, uze stolicu i s oprezom, gotovo nečujno, primače se usamljenom pacijentu na otprilike metar rastojanja. (Ovaj ni njega nije konstatovao.) Napravi malu pauzu i s ustručavanjem ga zapita mekim, gotovo bolesničkim glasom:
„Ka-ko-si?“
„Ne znam!“ Odgovori odsječno... a rodbina iz ćoška nadodade: „E greote!“
„A što-ti ve-le do-kto-ri?“
„Oni pojma nemaju.“... a rodbina opet: „E greote!“
Kad je rođak prepoznao uzaludnost bilo kakvih pitanja, napravi pauzu... a onda mu se lagano poprimače... tobož da rodbina ne čuje.
„A je*ete li išta u ovi dom?“
Ovaj ga prvi put pogleda i unese mu se...
„Da ne je*emo poluđeli bi!“
...A rodbina iz rožnika, već navikla na sažaljivi refren... „E greote!“
P.S. Zbilja GREOTE! Zdrav čo'ek u ludnicu a ludaci na mjestu voljno.
