Državni službenik lažno je optužen da je pijan izazvao udes službenim vozilom na kojem je zamijenio tablice, prije čega je, kako će reći podmetnuti svjedoci, nepropisno pretekao više automobila, a nakon čega je, kako su slagali korisnici društvenih mreža, krivicu za niz ozbiljnih prekršaja u saobraćaju pokušao da preuzme tip koji nije bilo za volanom.
Koliko je u toj situaciji prekršaja? Nije važno, jer to nije tačno. Takav se dojam makar mogao steći na osnovu svega što su tih dana tvrdili premijer i ministar unutrašnjih poslova.
Premijeru je tada, u obraćanju javnosti, slučajno izletjelo kako je "čuo da nije" službenik izazvao udes. Isto tako, slučajno, optužio je za zavjeru policiju i porodicu čije je vozilo udario službenik, a koja je zbog povreda te noći morala i do bolnice.
Njegov je ministar, naravno, bez želje da utiče, samo podijelio 'informacije sa lica mjesta' kako službenik nije vozio i kako je imao manje od promila alkohola u krvi, zaključivši da ne smatra kako je služenik "prekršio išta".
***
Kako se ovih dana ispostavlja, sve što su ustvrdili - nije bilo tačno.
I nije ovdje, zapravo, toliko bitna ni priča o tome koliko je daleko vlast spremna da ode u neistinama kako bi - iz ko zna kakvih pobuda - spasila jednog službenika. Važnije je sljedeće - kada su u tom slučaju već zagazili toliko duboko, šta tek očekivati u nekim drastičnijim situacijama?
Oni koji su "čuli" da nešto nije tačno, koji imaju neke "informacije sa lica mjesta", obično obitavaju na drugim mjestima, manje formalnim od rukovodećih u izvršnoj vlasti. Uglavnom šapuću po kafanama, puštaju glasine i najčešće to ne čine obraćajući se javnosti.
U januaru smo slušali o najtransparentnijoj Vladi u istoriji čega-god. Na julskih 40, i ta se priča istopila. Ili to istina možda samo počiva pod teškim naslagama manipulacija.
A kada istina strada, čeka li i nju putovanje do onih premijerovih drugih, ljepših svjetova?
