Stubovi društva

„Tražimo istinu, a istine se ne treba plašiti!“
„Istina ne treba nikoga da boli, istine ne treba niko da se plaši, a mi tražimo istinu!“
„ A cilj je istina, istina i samo istina!“
„Istina je voda koja uvijek pronađe svoj put!“
Za ove rečenice što sam ih postavio zajedno, čitaocu – pretpostavljam, ne treba naročit trud da se domisli šta je tome razlog. Po čemu su u semantičkom srodstvu? U svakoj je ključna riječ istina. I svaka je sa uskličnikom. Jer su izgovorene u „povišenoj temperaturu“. U emfazi.
Emfaza (grč. ἔμφασıς) je zanos, uzbuđenost, prenaglašenost; u retorici označava pretjeranost u tonu ili u izrazu; figura je kojom se nečemu daje (ponekad i nezaslužena) važnost. Emfaza računa na posebnu intonaciju,na ponavljanje (istina, istina, istina), posebnu sintaksu, metaforu (voda koja pronađe svoj put…) i sl.
Ko je to, kada i povodom čega izgovorio ove rečenice sa istinom i uskličnicima? Da su izuzete iz literarnog teksta, moglo bi se tipovati na strogog moralizatora, Skandinavca, Henrika Ibsena (1828-1906) čiji junaci uporno i tragično insistiraju na istini. Ima mnogo rečenica u njegovim dramama koje se odnose upravo na istinu. Doduše, u skladu sa sjevernjačkom tišinom-bez uskličnika.
Ali, ove rečenice sam čuo od živih osoba. Čuo ih u TV izvještaju. Izgovorene su u danima koji su uslijedili nakon bosansko-hercegovačkih opštih izbora 2022. Izgovorene su povodom prebrojavanja glasova i povodom proglašavanja pobjednika. Izgovorene su u manjem entitetu, u Republici Srpskoj. Izgovorile su ih osobe koje tvrde (a sva je prilika da su u pravu) da su pokradene. Izrekli su ih predstavnici takozvane opozicije. Reakcija su na izbornu krađu.
Krađa nije strana ljudskom rodu, te ni izborna krađa. Pominjem ljudski rod
pa se sjetih kako je jedan ovdašnji novinar, vrativši se 1939. iz nekog naprednog inostranstva, napisao da je bio u zemlji u kojoj je „svakom dopušteno da koristi svoje znanje i vještine“. Zvuči lijepo dok se ne pročita nastavak rečenice: „da bi prevario druge“.
Krađe, dakle, ima svuda pa i u naprednom inostranstvu. Ali, ne postoje svuda jaki mehanizmi da se krađa u bitnom procentu spriječi. Kad su izbori u pitanju, to bi bilo: elektronsko glasanje, skeneri itd… sve ono čega u Bosni i Hercegovini ni ovaj put nije bilo.
Dovoljno je pomenuti nevažeće listiće. Zbir im se ovaj put opasno primakao broju od pola miliona te ispada da blizu deset posto onih koji su izašli na izbore nisu ni glasali. Ispostavlja se ogromna dubioza-brojnost birača. Zvanični broj je skoro 3,4 miliona a procjene su da država „raspolaže“ sa oko 2,8 miliona osoba. Glasa jedva pedeset posto birača i onda se broj nevažećih listića primiče petini realnog glasačkog tijela što bi bio apsolutni svjetski rekord. Evropski prosjek nevažećih listića je između jedan i tri posto.
Ono što je u Bosni i Hercegovini „misterija nevažećih“ od 2010. do danas su prazni listići. Službena definicija svodi se na lakonsko – da je glasač samoinicijativno ubacio neispunjen glasački listić. Dosadašnja objašnjenja Centralne izborne komisije (CIK) su dvojaka – da je to vid protesta glasača ili nam je biračko tijelo dobrim dijelom nepismeno. Mogućnost koja se ne pominje jeste da je neko popunjeni listić sa „nepoželjnim“ kandidatom pod okriljem postizborne noći zamijenio praznim listićem. Ljudski faktor. Uostalom i CIK priznaje da je najslabija karika ovdašnjih izbora sastav biračkih odbora. Već je uhodana praksa da se mnogobrojne male stranke i nezavisni kandidati bore za mjesta u biračkom odboru, a onda ih prodaju velikim strankama. Ovo je tržište teško nekoliko miliona maraka, tvrdi se u izvještajima nevladinih organizacija. Ovdje baš treba uskličnik!
Protesti koji su ove godine uslijedili (u Republici Srpskoj) nisu postizborna novina. Protestovalo se 2010. Potom 2014. Pa 2018. Imena pokradenih se sa ove distance ispostavljaju kao nebitna.
Pa nas evo u 2022.
Protesti koji su u Republici Srpskoj ovih dana uslijedili, fokusirani su na izbor njihovog Predsjednika. Predsjednicu. U postizbornoj noći je s trubačima proslavljena pobjeda Jelene Trivić, e da bi se do jutra domišljati Milorad Dodik potrudio da pobijedi bez trubača. Slijedi dokazivanje krađe dostojne grotesknih komedija. Našao se čak i predsjednik komisije koji je priznao da je umjesto stotinjak glasova Jeleni Trivić upisao nulu. Dobro je da nisu dvije nule.
No, vratimo iz prevarantske groteske rečenicama sa istinom i uskličnicima. Vrijeme je da otkrijem ko ih je izgovorio. Izgovorile su ih osobe koje stoje uz Jelenu Trivić, koje su opozicija Miloradu Dodiku i deklarativno opozicija svemu što uz njega ide.
Te sad ostavljam čitaocu da razmisli nisu li riječi istina i oni uskličnici korišteni skoro pa skaredno. Jer su izgovorene u društvu koje već decenijama odbija da se suoči sa, recimo, dokazanom i opšteprihvaćenom istinom o devedesetim godinama prošlog vijeka, ili da budem precizniji: o zločinima i genocidu. Koristiti svetu i obavezujuću riječ istina i to onako patetično, u takvom društvu, a povodom izborne krađe, je kao posezati za vokabularom tragedije, e da bi se govorilo o piljarskim prevarama, o zakidanju na vagi, švercu i šibicarenju.
Tome u prilog, mala analogija iz haške arhive. Tokom procesa protiv Momčila Krajišnika, bivšeg predsjednika Narodne Skupštine RS, zabilježen je znakovit razgovor u sudnici upravo po pitanju istine. Krajišnik se pobunio protiv stava da i odbrana i optužba treba da rade na utvrđivanju činjenica o događajima u BiH početkom devedesetih godina prošlog vijeka. „Postoje tri istine. Jedna je kako kažu srpski svjedoci, druga kako kažu muslimanski, a treća je možda na sredini“ kazao je ne trepnuvši ispod one njegove strehe od obrva. Te je, on-predratni prevarant optuživan i presuđivan za malverzacije u rangu piljarskih prevara, zaključio da bi usaglašavanje bilo „zločin nad istinom“. Riječ istina u ustima Momčila Krajišnika! Nakon toga je, valjda, treba dezinficirati? Predsjedavajući sudija, Alphons Orie, staloženo je uzvratio da Sudsko vijeće „ne pokušava da nađe neku, već jedinu istinu“.
Hoću reći: u „buci i bijesu“ nastaloj oko izbornih prevara i krađa u Republici Srpskoj, riječ istina treba zamijeniti riječju tačnost. Treba zahtijevati tačne brojeve, tačno utvrđene glasačke ishode, hladne brojeve. Tačnost. A o istini možemo govoriti tek kada sve one osobe koje su za riječju istina povodom sadržaja izbornih vreća posegnule, do zrelosti o istini o devedesetim godinama prošlog vijeka sazru. Ako sazru. Ono što se zna o likovima iz opozicije, ono što su izgovarali u skupštinskim klupama, izjašnjavali se povodom presude o genocidu u Srebrenici itd, ne obećava takav ishod. Na žalost. Ilustracije radi, Jelena Trivić, koja je pokradena od Milorada Dodika, je u isto vrijeme i osoba koja je neskriveno odana uspomeni Draže Mihailovića, a presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića s emfazom titulira „generale“.
Daleko je to od nečeg što obećava „stubove društva“ (posežem za naslovom poznate drame pomenutog Skandinavca, Henrika Ibsena) od kojih je ključni: istina.