Ne plašite se, poštovani čitaoci, ovakvog naslova – ne namjeravam da pišem o teškim globalnim problemima i kompleksnim istorijskim procesima.
Teme i pretpostavljene sadržaje – ako tamo uopšte ima sadržaja između korica – kao što su, na primjer, “Kritika globalne etike” i slični pokušaji pretencioznih naslova, prepuštam, dragovoljno, počasnim doktorima nauka i uskobičenim liderima, koji, u nekakvim drečavim odorama, iz ilegalnih “hramova nauke”, iz posljednje ulice u predgrađima evropskih metropola, u sumnjivom društvu trgovaca duvanskim proizvodima, promovišu svoj lični provincijalizam i nekulturu, uz oduševljenje mnogoljudne kamarile koja, poslije toga, u čoporu ide u shopping.
Naglasak je ovdje na“malom pakovanju”– na jednom malom zapuštenom društvu – kakvo je crnogorsko. Naša je tema, dakle, mnogo jednostavnija za razumijevanje od tih mondijalnih procesa i komplikovanih razvoja. I,“da skratim priču”– lako ju je objasniti jednom zgodom iz prohujalih vremena.
Dakle: prije mnogo godina – Jugoslavija je tek bila počela da se raspada u mukama, u vrijeme bjesomučne nacionalističke propagande koja je generisana u Beogradu (“osma sjednica”,“događanjenaroda”i, u našoj verziji,“anti-birokratska revolucija”) i ružnih fenomena koje je ona izazvala, vraćam se kolima sa jednog od posljednjih putovanja za Dubrovnik. Stižem, kasno je veče, na trajekt u Kamenarima. Tamo – opšti meteži krkljanac. Umjesto dačekaju u redu i da se civilizovano ukracavaju na “zatterru”, vozači, mahom turisti, ali i domaći, nahrlili su da svi odjednom uđu.
I sad – ta situacija traje i traje – počinju nervoza i razni komentari. Da ne citiram sada tu listu ekavskih i ijekavskih izliva ljutnje. Sve dok ne kažem gospodinu koji trubi, beznadežno zaglavljen u gomili automobila: “Vidite lišto nam rade ovi Slovenci i Hrvati, sram ih bilo! Došli su tu da nam remete našred i kulturu!”
Nije se turista (beogradske tablice) uopšte naljutio – većje, poslije začuđenog pogleda, počeo da se smije. Jer, okolo, naravno, nije bilo niti jednog iz pomenutih“mrskih”republika…
A bili su nam/im tada za sve krivi, sjetiće se stariji.
Poslije sam, godinama, u pokušaju da objasnim i sebi i drugima kako je bilo moguće da takav svjetonazor postane dominantan, da se nacionalističko ludilo i glupost razviju do takvih razmjera i da postanu dominantno javno mnjenje, nalazio, pored onih uobičajenih – propaganda, mediji, prisila – i one druge, za koje se obično ne smatra da imaju mnogo veze sa ratom i zločinima.
A zapravo imaju.
Jer, kada uporno bacamo smećeđe nam padne na pamet, ili bašpored kontejnera, ili kada lomimo klupe i ostali mobilijar u parkovima, ili se parkiramo tako da, sasvim besprizorno, zauzmemo dva mjesta…Ili radimo bilo koju nepodopštinu iz velike kolekcije postupaka i ponašanja – onda je indifirentnost za muke i patnje drugih logična. Uključujući opravdanje rata i zločina. Bliskih i dalekih.
Ukratko – učestvovali smo u agresiji na Dubrovnik jer bačamo smeće đe ne treba.
Današnja Crna Gora nije samo politički podijeljena. Ona je to i po tome kako se ponaša prema pomenutim “malim” problemima naših svakodnevnih života. Podijeljena je i po kulturnim šavovima i obrascima ponašanja.
Predizborna kampanja za lokalne izbore u Podgorici to pokazuje u punom svjetlu.
Jedan uspješni gradonačelnik – čak i kada odbacimo polovinu moje “pristrasnosti” povodom tog rukovodioca, koju spremno priznajem – ima nadmoćnu prednost u svim aspektima znanja, sposobnosti i odgovornosti koje podrazumijeva posao gradonačelnika – naspram šarene liste nekompetentnih oponenata.
Nadam se da je to dovoljno za pobjedu koalicije koju predvodi aktuelni gradonačelnik. Rezultati su neporecivi, unaprijeđeni kvalitetživota u Glavnog gradu evidentan.
Bilo bi zaista dobro za ukupne političke prilike u našoj zemlji da normalnost odnese pobjedu. Eventualni gubitak Podgorice, ne treba kriti, bi Crnu Goru bacio u loše političke i bezbjednosne scenarije. O čemu se radi vidimo i ovih dana, kada promoter kritike globalne etike i njegova odlazeća vlada, pred svima nama demonstrira spremnost da razori politički i ekonomski sistem i njihovu održivost.
Zato treba pažljivo pogledati što stranke i mediji “stare većine” (one iz avgusta 2020, naravno) nude kao alternativu gradonačelniku Vukoviću.
Dok se smijemo gafovima i prizemnim skečevima (glupostima, zapravo) bivše ministrice zdravlja, ne treba niti jednog trenutka da zaboravimo njen učinak na tom mjestu tokom dramatične krize izazvane pandemijom. Nije gospođi umro samo “najvažniji pacijent”, mnogo je ugašenih života bilo uskraćeno za vakcine zbog njenih političkih preferencija.
Dok se čudimo kako je moguće da jedan mladi čovjek, nezavršenih studija, ako sam dobro shvatio, nema pametniju ideju u glavi (manje je bitno odakle mu je ta ideja došla) od one da “demistifikuje” da mu prvi predsjednik “građanskog pokreta” kojem pripada nije otac ili “isti” stric, ne treba da zaboravimo da takva vrsta ostrašćenosti ne može biti politički i socijalni model ni za grad, ni za državu. Čak i da znašto, dakle, znači riječ “demistifikacija”.
Dok pokušavamo da se sjetimo ko su, kako izgledaju i koga predstavljaju ostali kandidati, uključujući i onu crnogorsku specijalnost da se najmanji i najmanje bitni koalicioni partneri ograđuju od najvećih koalicionih partnera, ostaje nam najvažnije pitanje – ono koje se tiče i predstojećih lokalnih izbora 23. oktobra i ukupne političke situacije u Crnoj Gori.
A ono je jednostavno: da li Crna Gora ima snage da se otrgne jednoj destruktivnoj anti-državnoj poltici ili ne?
Zato, ovih dana, bez pogleda na obećavajuća istraživanja javnog mnjenja i podatke koji pokazuju da podrška dobrom vođenju Grada polako, ali sigurno raste, pribjegavam drugom, provjerenom “metodološkom postupku”: dokšetam našeg starog jazavičara Tedija, zajednog gledamo koliko je smeća van kontejnera, a koliko kesa u korpama za otpatke, đe im nije mjesto, jer je biračima muka da ih ponesu desetak metara dalje…Pa se onda šalim sa našim sugrađanima, ljudima iz Gradske čistoće, koji sve to redovno kupe i čiste, kako to smeće ne rasipaju naši, nego to Hrvati i Slovenci krišom noću donose iz udaljenih krajeva nekada zajedničke države…Sram ih bilo!
A po tim “odokativnim” podacima – neđe smo na fifty-fifty– kao i u većini važnih stvari u današnjoj Crnoj Gori.
