Kao što sam i prije prvog kruga predsjedničkih izbora u Crnoj Gori predvidio, ako Jakov Milatović prođe u drugi krug on je novi predsjednik Crne Gore. Niko ko se iole ozbiljno bavi političkom analizom nije mogao vjerovati u pobjedu Đukanovića. Bilo je samo pitanje veličineizbornog poraza, a on je ubjedljiv sa skoro 20 procenata razlike.
Milo Đukanović je na vlasti od 1989. godine. Svih ovih 34 godine je uspješno birao i odbacivao ruho po potrebi – i uvijek politički preživljavao.
Sve do ovog puta. Zašto je Đukanović, sve do juče neporažen u političkim borbama, odabrao da baš on bude taj koji će ući uunaprijed izgubljenu bitku ne znam ali je sigurno da se sinoć desio njegov konačni politički kraj.
Da je kojim slučajem juče pobijedio prevazišao bi i Josipa Broza Tita po dužini vladanja Crnom Gorom (Tito je bio na vlasti 35 godina).
Ali ni Đukanović ni Tito nisu bili ti koji su najduže vladali Crnom Gorom. Rekord za sada drži kralj Nikola Petrović koji je vladao ovom zemljom punih 56 godina (1860-1916). Sigurno da bi ova vladavina trajalo još i duže da je nije okončao upad Austro-Ugarske u Crnu Gorutokom Prvog svjetskog rata.
Logično je pitanje kako su ovako duge vlasti u Crnoj Gori moguće?
Stanovnici Crne Gore vole da su uz vlast
Odgovor je vrlo jednostavan iako je uslovljen kompleksnim istorijskim okolnostima: stanovnici Crne Gore prosto vole da su uz vlast. Neki iz velike koristi, tih je najmanje, neki iz sitne koristi, a neki bez ikakve koristi, osim potrebe da budu dio stada.
Osipanje Đukanovićeve moći se nije desilo preko noći. Bio je to pad koji traje evo najmanje dvije i po godine. Sa svakim narednim izbornim ciklusom, od državne vlasti do lokalnog nivoa , smanjivale se moć Đukanovića daglasačima čini ustupke karakteristične za sve izborne cikluse posljednjih 30 godina.
Ako nešto prosječan glasač u Crnoj Gori zna odlično da nasluti, to jenovo mjesto moći. I nema sumnje, glasači su shvatili da je Đukanović prošlost a da je Jakov Milatović budućnost.
Naravno, ne mogu se isključiti ni utiacji procesa u regionu, promjena mišljenja Međunarodne zajednice, ideje o novim regionalnim povezivanjima, ali je činjenica da su odluku donijeligrađani Crne Gore.
Iako se cijelo vrijeme vladavine DPS -a, potpuno opravdano, govorilo o zloupotrebi državnih resursa tokom izbornog procesa,ništa manje ako ne i veće, nisu zloupotrebe nove vlasti, posebno kada su u pitanju masovna zapošljavanja u javnom sektoru.
Skoro kompletna medijska scena u Crnoj Gori, kao i većina nevladinog sektora, ostala je ovaj put potpuno nijema na ovu pojavu.
Ali ono što je nepobitno jeste da je bez obzira na sve okolnosti Jakov Milatović novi predsjednik Crne Gore. Ovlašćenja predsjednika Crne Gore su simbolična, ali je ovo ogroman podstrek njegovoj partiji predizboreza parlament Crne Gore11. juna ove godine.
Očekivanja građana
,,Evropa sad” ima sve šanse da postane nova većina u crnogorskom parlamentu. Proces osipanja DPS će se, vrlo vjerovatno, nastaviti i većina onih koji ga napuštaju će, nadajući se uhljebljenju ili zadržavanju postojeće sinekure, upravo otići u partiju koju predvode novi predsjednik Milatović i bivši ministari nesuđeni kandidat za predsjednikaMilojko Spajić.
Jasno je da ,,Evropa sad’ ima sve predispozicije da postane novi DPS. Sa malo više drugačijom ideologijom ali po načinu regrutacije članstva i upravljanju skoro potpuno isti.
Ono sa čime će se suočiti veoma brzo, jesu neopravdana očekivanja i građana, ali i partijske mašinerije. Istina, ta neopravdana očekivanja su sami podgrijali. Ono što je izvještačimasa ulica crnogorskih gradova posebno izazvalo pažnju jesta vrlo malo zastava Crne Gore i nijedna zastava Evropske Unije.
Ali to nije važno za ostanak ili gubitak vlasti u Crnoj Gori. Nije značajno ni to koja su ideološka opredeljenja onih koji su vas glasali.
U Crnoj Gori je važno samo da postanete vlast. Poslije sve ide puno lakše. Prilaze vam novi obični profesionalni glasači, prilaze vam tajkuni i na kraju običan svijet koji smatra da je na ovim prostorima najpametnije biti uz onog na vlasti.
Dakle, predsjednički izbori su samo uvertira za mnogo značajnije, one parlamentarne u junu. Ako ,,Evropa sad” prođe na njima jednako dobro ako Jakov Milatović na predsjedničkim (a proći će puno bolje zbog svih do sada nabrojanih razloga u tekstu), nema sumnje da Crnu Goruočekuje krunsianje novog cara.
Da li ćemo opet gledati višedecenijsku vlast, sličnu Milovoj, Titovoj ili Nikolinom?
Mislim da ipak nećemo. Razlozi su mnogostruki, ali je najvažniji sljedeći: Crna Gora prosto nije dovoljno bogata za ovoliko preletača i lovaca na funkcije.
Sukob oko podijele plijena
Vrlo brzo gledaćemo sukob oko podjele plijene unutar nove vladajuće klase.
Taj plijen je sve siromašniji, a podanike je sve teže držati u miru jer se država zadužuje po zelenaškim kamatama da bi isplatila plate i penzije.
U svemu tome, očekivati je da i nova vlast kao i stara, narodu ponudi identiteske i kulturne zaokrete, s ciljem skretanja pažnje sa žalosnog stanja naših javnih finansija.
Ali to je već nešto što nas očekuje u periodu poslije parlamentarnih izbora.
Do tada ćemo pratiti uspon novog cara, javna odricanja najbližih Đukanovićevih saradnika da su ikada bilo šta imali sa njim, svaljivanje krivice za sve nedaće na prethodnu vlast (iako DPS na vlasti nije već dvije i po godine).
Naravno, vadiće se i nove članske karte partija, cijepati i spaljivati članske karte bivših vladajućih.
Sve vam je to Crna Gora.
I zato su ovdje carevi i dalje mogući.
Nekrunisani, istina. Ali sa faraonskim statusom.
Jedan car je pao i otišao u istoriju.
Na scenu stupa novi.
Vidjećemo koliko će trebati da na njemu potamni zlatnina.
