Dok Crkva Srbije zajedno sa svojim slugom, građaninom Mićovićem neprestano provocira crnogorski narod, tome činu se bezrezervno raduje Vlada Crne Gore. Čemu se raduje? Vlada se zapravo raduje sebi samoj i svojim vazalnim podvizima.
Raduje se tome što je sve svoje bezbjednosne resurse ustupila interesima Crkve Srbije i kreatoru srpske ideje Aleksandru Vučiću – a sve mimo želje i protiv zdravog crnogorskog tkiva koje nikad neće pristati na pokornost tuđinskoj volji. Dalje – naša Vlada se raduje i diči svojim uspjesima koji predstavljaju poniženje građana Cetinja i većinske Crne Gore.
Naša Vlada se raduje tome što nije naša Vlada, već ispostava Crkve Srbije. Ako je bilo nekoga ko je sumnjao u podmukle poteze ove družine – taj neko je dobio šamar trezvenosti i naprasno shvatio bolnu (za neke očekivanu) istinu.
Drago nam je što su shvatili da su pred bogom i svijetom sramno ušli i sramno izašli iz Cetinjskog manastira. Iz svega viđenog – nameće se pitanje stida.
Međutim, Belveder je kazaljka koja je započela otkucaje koji ne mogu ići unatrag i time pokrenula pitanje istrajnosti ovog saziva. Ukoliko ta istrajnost bude dio karmičkog procesa – nećemo dugo čekati. Sramni obred Crkve Srbije na Cetinju – čak ni sami akteri, Perić i Mićović, ne mogu posmatrati kao pobjednički čin, no ipak, duge cijevi su sasvim prirodne i prijatne okolnosti koje doprinose ciljevima srpskih popova, a na dobro poznatu istoriju nećemo podśećati.
Razumljivo, puni su bijesa, onog pobožnog, a nama je posebno drago zbog toga. Drago nam je što su na pravi način apsorbovali naše poruke, što su shvatili da su pred bogom i svijetom sramno ušli i sramno izašli iz Cetinjskog manastira, zatvarajući vrata donjim dijelom leđa. Iz svega viđenog – nameće se pitanje stida.
Da li je kod naših aktera ustoličenja ta ljudska kategorija ośećaja uopšte zastupljena. Vjerujemo da jeste, ali doza njihove pohlepe i inata im ne dozvoljava da se pred sobom, a kamoli pred svijetom, zastide, u suprotnom – spoznali bi istinu o sebi, odrekli se mantija i priklonili se politikantstvu u koje su svakako duboko zagazili.
Znaju popovi kako su toga dana okadili Cetinje, takođe znaju da su vjeru Cetinjana i svih Crnogorca uzdigli do visina; vjeru u evropsku i građansku Crnu Goru koja ne priznaje zločince za svece. Vjeru u jedinstvo Crnogoraca i odlučnost u nastojanju da se stvori Crna Gora na koju će oni (a ne mi) morati da se naviknu.
Društvena i politička zbivanja u poroteklih godinu dana predstavljaju poučnu lekciju za sve nas.
Crnogorska (čitaj prosrpska) Vlada, naučiće (ukoliko već nije) da „Crnogorci ne ljube lance” i da su šansu za kompromis zauvijek prokockali, i to zbog jadoblagoslova i drugih apstraktnih mrvica sa crkvenog stola.
Lekcija koju je zapamtila Crna Gora, jeste ta da je ona zemlja jedinica, bez brata i sestre, i da više nikad ne smije pristati na zagrljaj s evidentiranim i dokazanim lovcima na blago i slugama svetosavlja. Da je vječna!
