U razgovoru sa jednim našim uglednim iseljenikom koji decenijama živi u Torontu, evocirali smo akutelnu situaciju u državi, te kako je bilo prije, pravili paralelu sa devedesetim…
U jednom momentu, prijatelj mi reče: ''Alek, ja sam 94. mislio da u Kanadu idem zbog Momira, a tek sad shvatam da nisam bježao od njega, no od naroda''.
Narod se nije promijenio, a pojedinci su samo koristili takvu svijest među pučinom i trudili se da se ona nikad ni ne promijeni.
Razgovor o bilo kakvoj politici nakon 2020. što se tiče Crne Gore mora da kreće sa jedne pozicije. Ljudi, dobili smo najbolji uvid u to kakva svijest ođe obitava. Moramo shvatiti jedno, i to ću vazda ponavljati, te godine je barem 35% crnogorske populacije, znači više nego svaki treći čovjek kojeg sretnemo na ulici, totalno povjerovao u serviranu priču da Milo Đukanović oće da otvori javnu kuću i kazino pod Ostrogom. To je to. To nam je dijagnoza. To je narod u ovoj državi.
I vjerujte mi, teško da se išta promijenilo. Nažalost, imamo nesreću da takvi odlučuju o našim sudbinama. Uzalud sve priče, kolumne, analize, i sve ostalo. Ne pomaže. Obitavanje u rasulu je prirodno stanište takvih. Da ne rečem u septičkoj jami, jer je Crna Gora u potonje četiri godine upravo to i postala. Eto je čak i bukvalno počelo da smrdi, što od smeća, što od nadutih krepalih krava pored puteva.
14
I onda neko npr. počne da se iščuđava što je slučajna prva dama sa đecom pošla na moleban povodom školske godine, ali nije pozvala sumanute roditelje (koji su je većinski glasali) da tu istu đecu vakcinišu. To pitanje je totalno nepotrebno, jer znamo da ona neće to uraditi. To nije njihova svijest.
Tek onda kad najmlađi budu počeli da umiru u mukama od te strašne bolesti, počeće da se kuka, ali će se krivac tražiti u nekoj novoj teoriji zavjere, a ne u sebi i svojoj bolesnoj i zatucanoj svijesti, ili u nastaloj situaciji kojoj se od sveg srca dao doprinos.
Isto tako je i po pitanju drugih stvari. Eto se albanske partije iščuđavaju kako to da se prave blokade puteva, kukumače o Kosovu, poziva odlazak vojske tamo i sve ostalo. Eto tako, lijepo.
To su vaši prijatelji, sa kojima sjedite i kojima dajete legitimitet da nastave sa urnisanjem Crne Gore, a sve zarad par foteljica i sekretarica i ko zna još čega. I nek vam je sa srećom. I to, a i kad radikalizacija uzme maha pa nekoj budali padne na pamet da konkretizuje svoje akcije ''vraćanja i osvete Kosova'' na malo jačem nivou od pisanja transparenta po malesijskom žaropeku i putevima.
I svakako da ludilo nije zaobišlo ni podgoričke izbore, jer se kao „neki Nermin“ drznuo da pomisli da može biti gradonačelnik Podgorice. Kao odgovor na to krenulo se u omiljeni srpski hobi, nastao u memljivim podrumima Matice takozvane srpske osamdesetih, a to je prebrojavanje krvnih zrnaca i utvrđivanje ko što može, a ko ne može.
I eto, u ovom izlivu fašizma utvrđeno je da Nermin ne može biti gradonačelnik jer, pazi sad, oće da islamizuje Podgoricu. Istu Podgoricu koja je bila i ostala centar kulture i običaja crnogorskih muslimana.
Iz Bošnjačke stranke su munjevito preuzeli narative bivanja iznad situacije i u stilu onoga ''nemojte da se svađate'' kao reagovali na nacifašizam svojih koalicionih partnera. Zaboravili su kada se u dvorište podgoričke džamije bačala bomba, vjerovatno od istih ovih sa kojima su se u kolo uvatili.
Ali, to je nama vaša borba dala i nažalost osuđeni smo da u tome živimo. Svakome na obraz, ko ga ima, no ga nema dostina. Sa druge strane, na nama je i da se borimo do posljednjeg promila snage da se takvo stanje mijenja. Ako Bog da, to će biti brzo. I prije no što popucaju one krave.
