Kako je od ukupnog broja sakralnih objekata koji su pod zaštitom kao kulturna dobra, u većini slučajeva vlasnik/držalac a samim tim i korisnik SPC, susrijećemo se dugi niz godina sa različitim vrstama devastacija, degradacija i devalvacija tih objekata.
Osim što se bave manjim zanatskim radovima u posljednjih desetak godina vrše i arhitektonske izmjene na crkvama i manastirima što urušava status kulturnog dobra a ujedno mijenja i tradicionalne vrijednosti objekata koji su građeni kroz istoriju Crne Gore. Ti objekti građeni su u skromnim uslovima i bez velike kitnjavosti koristeći se materijalima koji su bili dostupni i tipčni za područja u kojima su nastajali.
Ta vrsta arhitekture koja se očitavala na sakralnim objektima neosporno ni po čemu nije podsjećala na stilove kakvi su bili raški, moravski itd... Današnje unošenje bilo kog od tih elemenata devalvira tradicionalni način života u Crnoj Gori i kao što vidimo na djelu unose se s namjerom da potpuno promijene tu tradicionalnu graditeljsku arhitekturu po kojoj je Crna Gora poznata.
Pošto su primjeri bezbrojni, o dosta njih smo već pisali, danas navodimo primjer Manstira Reževići koji je posljednjih decenija doživio pravi “zemljotres” stilova poslije zemljotresa nakon koga je bio saniran.
Na fotografiji možete vidjeti tradicionalno crnogorsko gumno, pretočeno u neshvatljivu SPC instalaciju. Da utisak bude još gori, popločano je žutim albanskim kamenom koji je bio neadekvatan za arhitekturu Crne Gore dok ga očigledno neimari SPC nijesu “otkrili”.
Što tek reći o “tradicionalnim” dozidanim mansardama i inim objektima, nikako prikladnim i netipičnim za sakralnu arhitekturu primorske regije Crne Gore. To i dimnjaci u kombinaciji sa ciglom koji su karakteristični za područje Moravsko-Raške škole nesumnjivo govore o svjesnom unošenju tuđih arhitektonskih elemenata u crnogorsku kulturnu baštinu.
Novo-oslikani prostori netipični za Manastir Reževiće, koji je sakralni spomenik pod zaštitom države samo pojačavuju utisak stepena unošenja elemenata koji urušavaju status kulturnog dobra a ujedno mijenjaju i tradicionalne vrijednosti objekata koji su građeni kroz istoriju Crne Gore. To preslikavanje i dodavanje kompozicija u manastiru koji je pod zaštitom u potpunosti narušavajusvojstvo tog crnogorskog kulturnog dobra zbog koga je bilo zaštićeno.
Po dozidanim objektima u manastirskoj porti, naknadno dograđenoj česmi u unutrašnjem dijelu manastirskog kompleksa, kao i dograđenoj „kapiji“ na ulazu u Manastir Reževići, ovaj manastir i Budva ranije nijesu bili prepoznati.
Danas se može reći da je svakim ovim činjenjem u Manastiru Reževići SPC učinila da još jedan od zaštićenih sakralnih objekata bude potpuno devastiran.
Ali izgleda da SPC i njihove širitelje svetosavske magle najmanje brine što su to zakonom zaštićeni sakralni objekti crnogorske kulturne baštine. Jer nadležne službe za čuvanje crnogorske kulturne baštine nisu se pitale oko ovih radova. Niti su se miješale u svoj posao.
Radovi SPC su u toku, učinak će se tek vidjeti. I gubitak Crne Gore u zaštićenim kulturnim dobrima.
