Treći put

Prvi put je onaj kojim nas „voza“dio aktuelnog režima. To je put monopola i polovičnih rešenja, koja dugoročno urušavaju državu. Dobar dio ljudi na njemu svakodnevno kompromituje crnogorske krhke i nezaokružene institucije, podložne stalnim udarima „vjekovnih prijatelja“.

Istorija uči da je sličan monopol ljudi oko vlasti oslabio crnogorsku državu Petrovića. Zato je Crnu Goru bilo moguće srušiti, uz za to pogodne međunarodne okolnosti. I danas je matrica slična, na sreću - ne i okolnosti. Tada je platila država. Uzalud su bili ustanci i pobune. Stravične posljedice i danas su naša stvarnost. Ruku na srce, tada su monopole držali zaslužni serdari i vojvode. Danas je mnogo toga u državi podređeno interesnoj grupi, novopečenih „serdara“ i „vojvoda“. Uticaj ima značajan broj neprosvijećenih kvazi-menadžera oko dijela vlasti, spremnih da budu uz ruku i svakoj budućoj vlasti.

Manji broj prosvijećenih „odrađen“ je za poprilične sinekure. One su stalne i ne podliježu udarima štednje; značajne su i za mnogo bogatija društva. Slične sinekure su, ne tako davno, uživali i „ujedinitelji“, na saveznom nivou i žele njihov povratak, ali sada i od države koju ne osjećaju za svoju. Danas su sinekure, uglavnom privilegija novih “suverenista“. Svi su uglavnom za društvo pravednih raspodjela, ali su im maniri i činjenje tipični - za sitne feudalce i kmetove. Kažu da su i za liberalnu ekonomiju, ali da ostanu - od njih osvojeni -monopoli.

Drugi put je veoma rizičan i pun neizvjesnosti i na njemu smo već bili  u prvim decenijama prošlog vijeka. Ponovo ga trasira zbunjena parlamentarna nedržavotvorna opozicija sa zagubljenim Pokretom za Promjene. Svakako, uz podršku nekih nezavisnih medija čije perjanice „zbog Petra, mrze i Svetog Petra“ i koji dugogodisnje prijatelje promovišu u „patriotsku ološ“. Dio opozicije otvoreno radi na štetu države Crne Gore.

Novi, treći, put traži iskrenost, pregalaštvo i građansku hrabrost, mnogo strpljenja i odricanja, te istinski patriotizam i odanost. Dosta od toga demonstrirali su nam cetinjski gimnazijalci i mali broj njihovih vršnjaka koji su ih podržali. I niko drugi. Ostali uglavnom protestvuju za novac i privilegije te u funkciji destabilizacije države. Pokušaj nemuštog opozicionog  i  prikopčavanja gimnazijalcima ili podaničko dušebrižništvo za otadžbinu, bili su u funkciji proizvodnje štete. Đaci su briljantno odigrali sami uz podršku svojih roditelja. Svi ostali su nebitni, a pogotovo ljudi neostvarene ambicije i zakašnjele pameti, uz univerzalne NVO koje su sve otvorenija ekspozitura pojedinih stranih država i diplomatija. Zajedno „prikopčani“ umalo su  iskompromitovali i ovaj  demokratski iskorak.

Dok ova i druga crnogorska omladina politički zrene, šansu imaju pojedini nezavisni intelektualci i usitnjene državotvorne demokratska stranke uz brojne odvažne predstavnike nevladinih organizacija i Univerziteta, oslobođene ličnih frustracija i lične zlobe. Svi oni su svojevremeno proklamovali - država pa demokratija. Vrijeme je da skupa krenu dalje u funkciji opstanka države i njenog sveukupnog razvoja.

Jasni su principi oko kojih se treba okupiti: državotvornost i integracije uz naglašeno pitanja identiteta, dalje građanske slobode i demokratija.

Za promjene koje neminovno slijede, mora postojati alternativa ili smo ponovo u haosu i beznađu. Svakako: unutar partije na vlasti, postoji značajan broj slobodomislećih ličnosti koje žele promjene i koje se ne žele igrati sa sudbinom svog potomstva. I njih će budući događaji okupiti na ovim principima. Za početak je dovoljno da možemo da praštamo i tolerišemo određene mane. Uostalom “ni čovjek bez mane,ni drvo bez grane“.

Osnovno je postaviti cilj i napraviti strategiju, ne povodeći se interesima jedinke ili grupice. Tu strategiju dužna je  da uradi najbolje organizovana partija  iz navedene skupine. Citirat ću dragog prijatelja “postojeće dvije trase (dijela vlasti i opozicije)koje idu ivicom ponora i u svakom pogledu (šoferi, autobusi i putnici) neodoljivo podsjećajui na onaj film “Ko to tamo peva?“ Kad se ukrcamo u pogrešan voz i svaka usputna stanica je pogrešna. Ima još toliko razumnih ljudi koji u te vozove nijesu ukrcani ili su spremni iz njih da iskoče. I vide šansu“.  

Te slobodnomisleće i hrabre ljude treba ujediniti, da bi kao društvo, a i naša mukom povraćena država, imali šansu.