Ako bismo nekim čudom uspjeli sjediniti dva filma u jedan, a filmske trake vješto izmiješati, poput špila karata za pokeraškim stolom, dobili bismo izuzetan i jezivo uvjerljiv film o Crnoj Gori danas. Skoro pa dokumentaran. A koja bi to dva filma valjalo alhemijskim umijećem pretvoriti u jedan? Pa, bez dvojbe, bili bi to filmovi U ime naroda i Tri karte za Holivud. U ovim remek djelima jugoslovenske kinematografije proročanski je kamerom usnimljena Crna Gora danas.
Ni Živko Nikolić, ni njegov prezimenjak Bota nijesu slutili da će njihovi filmovi, posvećeni prošlosti i sistemu koji je već tada bio za njima, zapravo biti aktuelni 2022, u zemlji u kojoj su obojica rođeni. Niti jedan od njih dvojice nije (na njihovu sreću) upoznao Dritana Abazovića, a opet, kao da su oba filma omaž njegovom karakteru. Zapravo, odsustvu karaktera. Ma, odsustvu svega što jedno živo biće čini čovjekom.
Pamti crnogorska istorija dugo, mnogo duže od istorije onih koji u nedostatku svoje baš crnogorsku istoriju kradu, bezočno i svjesni da kradu, ali ipak uporni u namjeri da svoje krađe i prekrađe ostvare do kraja. Kao što rekoh, pamti crnogorska istorija dugo, ali ne pamti tako opskurnu i beskrupuloznu ličnost kakav je aktuelni premijer, u valjda doživotnom tehničkom mandatu. Nekako je priroda udesila da se u njemu objedine svi antijunaci Živkovog i Botinog filma. Mogli bismo njegove kinematografske klonove tražiti u vaskolikoj svjetskoj istoriji filma, ali takav poduhvat bi ipak zahtijevao vrijeme, koje ovaj beogradski vazal ne zaslužuje.
Naravno da nijeste zaboravili Gavrila Milentijevića, milicionera iz Botinog filma, koji u svom malom mjestu zavodi strahovladu, s namjerom da svoj autoritet nametne tako što će strogo kontrolisani mještani bez pogovora prihvatati sve njegove istine. Neće taj oklijevati da uhapsi i rođenog brata i oca ne bi li ostvario svoje ambicije i zaslužio milost pretpostavljenih. Kad Gavrilo Milentijević shvati da je jedino što proizvodi haos, on naređuje batinanja, a došavši do spoznaje da se njegovi snovi neće obistiniti Gavrilo ustvrđuje da ne valja narod, i da ga treba zamijeniti.
I Dritan je od početka svoga slugovanja Beogradu učinio sve kako bi zadovoljio svoga gospodara, a kad bi se narod našao kao prepreka zadovoljenju velikosrpske gladi bio bi pretučen, zasut suzavcima, šok bombama i gumenim mecima. “To, milicijo moja”, jeste replika iz Nikolićevog filma, ali je i usklik Dritana Abazovića dok gleda prizore belvederskog iživljavanja nad Crnogorcima. Kao i Gavrilo i Dritan bi najrađe zamijenio narod. Ako bi nauka bila u stanju da odgovori izazovu načinio bi Dritan armiju Adžića, Jelušića, Perišića, Novakovića, Rakčevića i sličnih poltrona. A onda takvima naselio Crnu Goru. A ako Gavrila Milentijevića ukrstite s najopskurnijim likovima kultnog filma U ime naroda, e tek tada ćete dobiti punu figuru odlazećeg premijera, koji nikako da ode. Dritanovi filmski dvojnici su crnokaputaši i njihovi nadređeni, svi oni neiživljeni koji su se najednom obreli na poziciji moći, izgubljeni u vlastitoj predstavi o sebi i svijetu izvan sebe, lišeni skrupula, stida, ali i svijesti o neminovnosti pada. Pada koji će se ipak jednom dogoditi.
Od 2020. godine aktuelni i tehnički premijer uspio je pod svoju kontrolu staviti sve ključne institucije u zemlji. Dritan sanja, a tužilaštvo, sudstvo i policija ispunjavaju njegove vlažne snove. Dritan protrlja prašnjavu lampu, a njegov dobri duh Glavni tužilac ostvari sve ono što naš Aladin zaželi. Čitali ste Aladina? Premijer jedne države javno likuje nad hapšenjima svih onih koje ne kontroliše. A kako i ne bi kad je baš on zaželio da se pobunjeni i nekontrolisani utamniče.
U međuvremenu govori o dodijeljenim stanovima kao gorućem problemu u Crnoj Gori. Kao rak rani. Ali da i zanemarimo što je on lično odgovoran za civilizacijski sunovrat i propast Crne Gore, da zanemarimo i činjenicu da su od 2020. do danas i korupcija i organizovani kriminal i nepotizam, i masovna paritijska postavljenja i namještenja dosegli vrhunac bestijalnosti, kako ćemo zanemariti visoke funkcionere Dritanove partije. Partije na samrti, ali još uvijek partije.
Kako ćemo zanemariti visoke Urine funkcionere koje je onaj diktatorski DPS režim nagradio stanovima. Jer, valjalo je stambeno zbrinuti buduće rušitelje Crne Gore. Jesu li i njihovi stanovi “rak rana crnogorskog društva”, odlazeći slugo Aleksandra Vučića? Zar se tako odaje zahvalnost DPS-u koji je stambeno zbrinjavao i zapošljavao čitave kolone budućih izdajnika?! Dok su Crnogorci plaćali podstanarske kirije i zadihani trčali na Biro rada, da ne zakasne na redovna mjesečna javljanja. Pa zar je to hvala onoj strašnoj diktaturi, tehnički premijeru?
Može nas naš Gavrilo Milentijević sve uhapsiti, i svima presuditi prije suda, jer za njega ne važi da je svako nevin dok se ne dokaže suprotno, kažem može nas sve utamničiti, protrljati prašnjavu lampu iz koje će izaći tužilac Novović, ali nas pomahnitali i dezorijentisani Gavrilo Milentijević nikad neće moći kontrolisati, niti uplašiti. To valjda zna. I zato, neka poučen iskustvom filma odluči koliko je zaista spreman daleko da ode. U iskušavanju našeg strpljenja. U igri nerava. U kušnji bijesa koji se gomila.
Morao bi aktuelni režim znati da se valja čuvati gnjeva strpljiva čovjeka. Gnjeva desetina hiljada strpljivih ljudi. Jer, Ima nas. I bez onih koji su rekli da će skinuti rukavice, a onda nastavili po starom. Ima nas toliko da nas sva milicija Gavrila Milentijevića neće pokolebati u riješenosti da Crnu Goru oslobodimo beogradske čizme. U ime naroda dabome.
