Sve je to crnogorskim intelektualcima bilo kristalno jasno i onog trenutka kad se današnja crnogorska vlast popela na tron. O svemu smo od tog dana pisali i zapomagali, ali je nezainteresovana vlast, najmanje deceniju uživala u rodoskvrnoj postelji sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Lizali su se međusobno, hrkali i krkali, do besvijesti. Sad, eto, i do kraja svjesno gajena i tako tovljena crkva, ne pristaje da se registruje. Je li moguće? Baš smo iznenađeni!
Tim prije što se vlast, svojski dugi niz godina više nego trudila, da dugo vremena nigdje ne imenuje ni jednog crnogorskog intelektualca na mjesto ambasadora ili neku drugu, bar malo uočljivu funkciju. Ne, ne, jer su im favoriti uvijek bili aktuelne ili bivše naložnice. No, došlo je vrijeme da shvate, bez obzira na njeno građansko ustrojstvo, Crne Gore nema bez Crnogoraca. Čak i onda kad se vlast od Crnogoraca gadi.
E, sad, treba, bez sentimentalnosti prema Srbima, što je dugo predstavljalo osnovno obilježje vlasti, predviđeti dalji razvoj događaja – Srpska pravoslavna crkva nikad neće pristati na registraciju u Crnoj Gori. Ona bi time negirala svrhu zbog koje postoji, djeluje i namjerava djelovati do Sudnjega dana. Može Crna Gora da je još gaji i mazi, da joj nudi ustupke na koje, toliko ni jedna vlada nema pravo, jer se ne radi o njenoj ličnoj imovini, kao što je to nuđeno u upravo završenim pregovorima. Može li sve to baš predugo trajati? Naravno, da ne može!
Što predstoji? Crna Gora ni u budućnosti neće pristati da nestane. Ni po cijenu ljudskih žrtava! Ipak se, i uz svjesno angažovanje međunarodne zajednice, neregistrovana Srpska pravoslavna crkva definitivno mora iseliti iz Crne Gore. Ne treba sumnjati da će događaj, uz svu delikatnu crnogorsku mjeru, biti na vrijeme i dovoljno pažljivo najavljen. Porodicama sveštenika koje nemaju sopstveni prevoz treba odmah izaći u susret. Pružiti i svaku potrebnu logistiku. Hoće li se ovo dogoditi sada, ili za deset i više godina, ništa ne mijenja. Dogoditi se mora, ukoliko možda međunarodni pravni poredak ne pređe u divljaštvo.
No, da vidimo zbog čega Srpska pravoslavna crkva lako pristaje da se registruje u Hrvatskoj, Mađarskoj ili Rumuniji, a ni mrtva neće u Crnoj Gori. Valjda zbog toga što se Srbija pomenutih zemalja ni malo ne plaši, ali se straha od sile kakva je Crna Gora ni u kom slučaju ne smije lišiti. Uz postojanje Crne Gore jednostavno nema velje Srbije. Ni one padežne Šumadije, koja baštini pravi crnogorski jezik, ali ni bespadežnih Istočne i Južne Srbije. Jednostavno nema ništa. Čak ni deseterca kojeg, kako kaže Mićo Vlahović, nema u ekavskoj Srbiji. Ničega se toliko Srbija ne plaši kao takvog i tolikog gubitka.
Koliko god Crna Gora do sada velikodušno otkidala od sebe i poklanjala Srbiji, Srbija nikad nije bila zadovoljna, jer je tražila sve. Doduše, sve su joj poklanjali, posebno crnogorski komunisti – lako je bilo poklanjati ono što su stvorile prethodne nekomunističke generacije.
Toliko su nas komunisti unazadili da ni danas ne umijemo razlikovati što je naše, a što tuđe. Pažljivo su skrivali svaku srpsku bruku da biše je valjda nama pripisali? Što da ne kad su, po naredbi iz Srbije, pokušavali da izmisle crnogorski nacionalizam, baš tako kao što današnji vodeći opozicioni list, svaku i najblažu naklonost prema Crnoj Gori tumači, maltene, kao crnogorski fašizam?
Ipak, ono iseljenje o kojem smo govorili, treba polako, postupno i dosljedno pripremati. Da ne budemo iznenađeni kao vazda.
