Da se prvo malo našalimo, mada šali sa ustavnim pučem i državnim udarom nema mjesta.
Zamislite da profesor koji to nije i doktor političkih nauka koji to, takođe, nije, u situaciji koja mu se pruža, vjerovatno posljednji put, u poznim penzionerskim godinama, poslije neuspješnih kandidatura za predsjednika države i gradonačelnika, ustane, u sred uzavrele rasprave da li je neustavno ono što je apsolutno očigledno i neporecivo neustavno, i kaže, na primjer: “Ja se izvinjavam, ali ne bih želio da sebe vidim u situaciji da preuzmem jednu visoku i odgovornu dužnost – kakva je predsjednik vlade – na način koji nije zakonit i koji nije ustavan. Hvala.”
Zamislite, onda, ako vam je ovo prvo nezamislivo, partiju ili koaliciju, koja pripada tzv. “staroj većini”, ili, još bolje, nekoga od njihovih lidera, koji, na užasavanje koalicionih kolega iz svoje ili iz drugih skupštinskih grupacija, i na iznenađenje vjernog biračkog puka, kaže: “Sagledali smo karakteristike ovog zakonskog projekta. Iako bi njegova primjena donijela trenutnu političku korist našoj stranci i našim političkim saveznicima, smatramo da bi usvajanje jednog propisa – koji je neustavan – dugoročno kompromitovalo našu politiku. Zato ne želimo u tome da učestvujemo!”
Nećemo vas podsticati da zamišljate predsjednicu Skupštine, oslobođenu obaveze da sluša svoju partiju i ono što je čula i razumjela tokom nedavne posjete Beogradu, kako odbija da uopšte uvrsti u dnevni red zakonski projekat koji ruši elementarnu ustavno-pravnu logiku. Jer – ni tu nemate što zamišljati.
Primitivni državni udar je i definitivno udaljio činioce “stare većine” od situacije, pa i one hipotetičke, da imaju bilo kakvo razumijevanje i podršku Zapada. Game over.
Pažljivi čitaoci jučerašnjih saopštenja, tvitova i intervjua ambasadora iz zemalja EU i iz SAD sa službom u Podgorici primijetili su izvjesne razlike u njihovim diplomatskim konstrukcijama i nijansama. Ali, bez obzira na te stilske i druge specifičnosti – sasvim je jasno da na tim stranama nema ni zrnce razumijevanja na brutalno kršenje Ustava i za urušavanje ustavno-pravnog poretka i, samim tim, političke stabilnosti u Crnoj Gori.
Krnja Abazovićeva vlada u ostavci, u vezi koje se, u ovom trenutku, samo može postaviti (gotovo retoričko) i dobronamjerno pitanje zašto Bošnjačka stranka i dalje učestvuje u toj predstavi, ne može da računa na podršku Brisela. Obećana finansijska pomoć, odnosno donacije, sva je prilika, neće biti povučene, jer Evropa “ne želi da kažnjava građane zbog pogrešne politike Vlade”. Više od toga, čak i da bude susreta na marginama nekih nastupajućih skupova (Berlin, samit Berlinskog procesa), smijenjeni premijer i ministar vansjkih poslova ad interim ne može da očekuje. (Mada, ne sumnjamo da bi njegova savjetnička služba i taj susret proglasila “prijatnim”, kao nedavni teški sastanak sa ambasadorima Kvinte.)
S druge strane – naši evropski i američki saveznici imaju potrebu da preformulišu (opet!) svoj narativ u vezi Crne Gore i njenog političkog haosa. Nije im lako, vjerujemo, ali im nije bilo teže ni na početku ove nevesele priče, prije dvije godine.
U tome im, možda, možemo i pomoći: prije svega načinom na koji ćemo se (građani, organizacije, partije) odnositi prema državnom udaru koji je u toku.
Nesporno je da su građanski bunt i protesti legitimno sredstvo političke borbe. I u Evropi, i u Americi, i u … Srbiji. Na primjer.
Za ovu “revolucionarnu” i “ekstremističku” formulaciju, čujemo, naša je tužilačka organizacija spremna da poziva građane na bogougodni razgovor. Lijepo, vaistinu!
Pa da im pomognemo u obavljanju službene dužnosti, koja takođe ima jasna pravila, na koje aktuelna odlazeća vlast ne bi smjela i nikako ne bi mogla, da je prava i pravde, da utiče ili da ih zaboravi: građanski bunt i protesti su legitimni i u Crnoj Gori. Odbrana demokratije i ustavno-pravnog poretka je obaveza svih građana.
Crnogorska građanska i demokratska javnost – svi oni koji je čine – imaju potrebu i obavezu da svoje (čitaj: naše zajedničke) zahtjeve i namjere prema uzurpaciji vlasti i prema evidentnom gaženju Ustava izdignu na nivo koji će, i po svom sadržaju i po svojoj formi, odgovarati ozbiljnosti situacije i odgovornosti koju ona nosi.
Tu ne smije biti zabune i površne interpretacije. Na prokletstva malih razlika i na nekulturne lične sujete nećemo gubiti vrijeme.
Ono što je potreba ovog trenutka, ali i strateški bitna odrednica koja će opredijeliti uspjeh napora da se zaustavi propast i sunovrat crnogorskog društva, jeste jasni i moderni nacionalni/politički program, čiji će sadržaj odgovarati istorijskoj potrebi Crne Gore kao države i interesu i pravima svih njenih građana.
Dani pred nama, sigurni smo, donijeće i odgovore i rješenja koja su logična i koja odgovaraju pomenutoj Potrebi. To je i najvažnija obaveza onih koji danas brane Crnu Goru braneći njen Ustav.
