Predstava “Vidi kako Lokrum pere zube”, koju je po tekstu Ivane Lovrić Jović režirao Paolo Tišljarić, u koprodukciji Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika i Dubrovačkih ljetnjih igara izvedena je sinoć pred mnogobrojnom publikom u Podgorici, na velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta.
Komad je nastao dramatizacijom istoimenog romana hrvatske naučnice i spisateljice Lovrić Jović, u kojem autorka progovara o vlastitom odrastanju, posebno o djetinjstvu s ocem i bez njega.
Reditelj Paolo Tišljarić je objasnio da je u dogovorima oko programacije ove predstave i stavljanja na repertoar Dubrovačkih ljetnjih igara intendantica tražila savremeni dubovački tekst, a da je roman “Vidi kako Lokrum pere zube” bio u žiži pažnje jer je autorka zapisala pravu priču o svojoj porodici koju većina Dubrovčana zna.
“Zanimljivo je bilo pratiti kako se taj jedan vrlo lični, dnevnički materijal pretvara u predstavu i kako u toku procesa postaje naš materijal. Glumci su zaista divno reagovali nakon prvog susreta sa tekstom i jako su se otvorili tom procesu. Mislim da je svako od glumaca tu unio sebe i da je priča iz vrlo konkretne, lokalne, postala uopštena,” naveo je Tišljarić.
Dramaturškinja Marijana Fumić je pri adaptaciji priču romana prikazala iz vizure četiri žene iz četiri različite generacije, te na scenu postavila pripovjedačicu Anticu (Marija Šegvić), njenu majku Lunette (Sandra Lončarić), njenu majku, Antičinu baku Annu (Mirej Stanić) te najmlađu, Antičinu kćerku Nušu (Anja Đurinović).
Uz ova četiri snažna ženska lika dotiče se važnih tema kao što su potiskivanje emocija, odlasci bližnjih, ratna trauma, bulimija, preljuba...
“Mislim da je bitno progovoriti o takvim temama koje nisu velike, herojske teme. To su teme naših porodica i zapravo ono što mi je najdraže jeste kada publika izlazi sa maramicama i govori – Ovo kao da se događalo za mojim porodičnim stolom!", kazao je reditelj.
Glumica Marija Šegvić uvjerljivo je utjelovila lik pripovijedačice Antice koja pričajući svoju priču pokušava shvatiti koje je sve emocije osjetila i kako se nosila s njima, te je li preboljela gubitke i traume.
“Fokus je na nošenju sa nekim porodičnim odnosima koji spolja izgledaju skladno - na prvi pogled izgleda da je sve u redu, ali kako odmotavamo slojeve shvatimo da svaka porodica ima neku svoju priču koja je tišti, koja je mori. Budući da je moj lik temeljen na stvarnoj osobi – autorici koja je bila prisutna i u procesu i koju sam imala priliku upoznati, bio je jedan poseban osjećaj raditi ovakvu vrstu teatra i takvu vrstu teksta,” navela je Šegvić.
Tematika prikrivanja emocija i unutrašnjih borbi dodatno se proširuje kroz lik Lunette, koja se suočava sa nevjerstvom supruga, a koju je na sceni odlično dočarala Sandra Lončarić.
“Antičina majka koju ja tumačim je uvijek bila krhka, a na van je željela biti snažna. Ljudi nekako pokušavaju sakriti svoju krhkost i svoju povrijeđenost i stavljaju maske kako bi to zatomili. Počnete se sjećati, ali govorite sebi da smanjite to jer morate živjeti dalje. Ne možemo živjeti u sjećanju, moramo ići naprijed. Naši roditelji su od svojih roditelja naučili kako se nositi sa emocijama, tako da svako nekako naslijedi obrazac ponašanja koji dođe kao podsvijest. Uvjerena sam da te obrasce ponašanja možemo promijeniti sa nekim radom na sebi,” navela je Lončarić.
Antičinu baku Annu maestralno je odigrala Mirej Stanić koja je sa lakoćom prelazila iz tragičnih u komične scene, te vješto kombinovala fijumanski i hrvatski govor.
“Svako može da se pronađe barem u djeliću ove priče. Dok smo stvarali predstavu neko se uvijek s nekim rastajao, neko je odlazio, nestao iz života, na ovaj ili onaj način. Pojedinci su introvertni, ne žele iznositi svoje osjećaje, ne žele ispričati. U životu bi sve trebalo pričati jer bi nam svima bilo lakše,” kazala je Stanić.
Osim četiri glavne glumice koje “nose” cijelu priču, važan element predstave je i kor od dva muška i dva ženska lika (Nika Lasić, Perica Martinović, Bojan Beribaka, Boris Matić) koji publiku upoznaje s licima na sceni i s mjestima radnje.
Kao i kod drugih Tišljarićevih predstava, i u ovom komadu važnu ulogu igra i muzika. Dinamici i šarmu predstave doprinose obrade italijanskih kancona koje odlično izvodi Bojan Beribaka, kao i samo finale u kojem cijeli ansambl izvodi Modugnov hit “Nel blu dipinto di blu”.
Izvanrednu igru glumaca, zanimljiva rediteljska rješenja, ali i rad ostatak kreativnog tima koji su činili scenografkinja Vesna Režić, kostimografkinja Ana Mikulić, oblikovatelj svjetla Marko Mijatović, autor muzike i oblikovatelj zvuka Žarko Dragojević, oblikovatelj video projekcija Miran Brautović, asistentica scenografkinje Nikolina Kuzmić, asistentica kostimografije Petra Andrić, saradnik za muziku i obrade gitarskih songova Bojan Beribaka i inspicijentica Anita Bubalo, mnogobrojna publika okupljena u Crnogorskom narodnom pozorištu nagradila je dugim aplauzima.
“Imam utisak da svaki put, sa kojom god predstavom dođemo ovdje, publika fantastično reaguje i osjećamo se jako dobrodošlo na ovoj sceni. Glumci su komentarisali da su se osjećali kao kod kuće i dali su malo više od sebe jer ih je publika tako dobro slušala,” poručio je reditelj Tišljarić.
