No, budući da mentalne higijene radi vrlo vodim računa o online platformama i sadržajima na koje ću kliknuti, tako mi je sasvim logično promakla ova Bazduljeva ispovijest portalu Crkve Srbije i njenog patrijarha Aleksandra Vučića. Elem, Muharem Bazdulj je tu svoj na svome, da ne bude zabune. Kao što je i svoj na svome u Glasu Srpske, u kojem mi je, kako kaže, zviznuo zvučnu šamarčinu od koje mi i danas zvoni glava. Opet isprika Muharemu Bazdulju, ni taj šamar nijesam uočio (mada bi se glavobolja sporadično javljala), a opet iz razloga što ne čitam kanalizacione odvode Milorada Dodika, Muharemovog intimusa s plesnog podijuma.
Jeste, ako ste zaboravili Muharem je u zanosu plesao s Miloradom Dodikom i Peterom Handkeom. Kao da mu nije bio dovoljan jedan negator srebreničkog genocida, već se nezasiti Muharem obreo u sendviču između dvojice takvih. Ali, što da se radi, Muharem je sam izabrao svoj put. Muharem je sam birao ulogu apologete i portparola velikosrpskog nacionalizma i sam je birao smijanje u lice žrtvama srpskih zločina. Kao što je nedavno izabrao da bude saradnik novog ruskog propagandnog medija u Srbiji. Tradicionalno, između žrtve i dželata Muharem Bazdulj je izabrao dželata. Nije ga u tome spriječila ni činjenica da je ideologija, kojoj već odavno tako revnosno i ponizno služi, izvršila genocid u Srebrenici, usmrtivši preko 8000 Bošnjaka. Nije ga u naumu da služi i opslužuje srpske voždove zaustavila ni činjenica da su ideološki replikanti i prethodnici njegovih sadašnjih poslodavaca 1425 dana držali pod opsadom Sarajevo, grad kojeg se Bazdulj davno odrekao. Baš kao što se i njega odrekla rođena majka.
Razlog da svoju kožu ne oglasi na doboš nije ni užasna istina da su u opsadiranom Sarajevu Muharemovi današnji istomišljenici svakodnevno sijali smrt. Granatama, snajperima, ili kamama. Koliko je naš Muharem zaista bio riješen da unovči svoje usluge potvrđuje i to što mu prepreka nije bio ni jeromonah Gavrilo, koji je svetom vodicom i liturđijom blagoslovio paravojnu formaciju Škorpioni, pred njihov odlazak u krvavi pir, u kojem će strijeljati golobrade bosanske mladiće. Ništa nije moglo spriječiti našeg Muharema da ostvari svoje dječačke snove, da ode u veliki grad, u kojem će ga neko konačno uvažiti kao pisca, stambeno ga i radno zbrinuti i redovno pozivati na režimske televizije, ne bi li relativizovao sva zla i sva nepočinstva počinjena prema narodu kom je nekad pripadao. Istina, Beograd ga kao pisca nije uvažio jer je Muharem zaista to kao pisac i zaslužio.
Beograd ga je kao pisca uvažio jer je Aleksandar Vučić tako naložio. A znamo da Aleksandar Vučić ne žali novaca kad je kupovina poslušnika u pitanju. Nije da sam naročito naklonjen onoj latinskoj nomen est omen, ali u slučaju Muharema Bazdulja jednostavno ne mogu naći argument protiv. Pokušao je Bazdulj u ovom antologijskom intervjuu izvrnuti svijet naglavačke, i svaku tezu, od početka do kraja, zamijeniti. Ipak, nekako je previdio da osim čitalaca Borbe, Vidovdana, Informera, Kurira i sličnih nužnika mržnje i spina, niko neće povjerovati u njegove laži. Pokušao je, nije da nije, optužiti me za islamofobiju, a na način koji je urenebesan i nadilazi granice realnog. Tvrdi naš Muharem da sam o njemu pisao, da sam ga klevetao i vrijeđao zbog njegovog imena i prezimena. Muslimani, to sam ja, reče Muharem, a kao da je zaboravio da on odavno osim imena nema ništa što bi ga moglo dovesti u vezu s islamom, niti sa zemljom iz koje je došao u Vučićev Beograd.
Da bi dokazao moju islamofobiju Muharem se poziva na knjigu priča Gozba, koju sam objavio 2019, a koja je nagrađena nagradom “Zaim Azemović”, skoro pa godinu nakon izlaska iz štampe. Prepisujući od takođe srpskog agenta Šefketa Krcića Muharem je ustvrdio da je svinja na korici knjige provokacija muslimana?! Zanemarimo što je za svinju takođe ustvrdio da je zapravo moj portret, ali kako da zanemarimo činjenicu da Muharem svoje laži konstruiše na već odavno ogoljenim lažima Šefketa Krcića. Osim što niti jedan, niti drugi nijesu čitali knjigu koja je ključni dokaz moje islamofobije, obojica sasvim svjesno i s jasnom namjerom prećutkuju podatak da je Gozba objavljena mnogo mjeseci prije nego je i raspisan konkurs za nagradu “Zaim Azemović”.
Nije valjda da sam trebao od Muharema i Šefketa iskati dopuštenje za dizajn naslovnice knjige. Od onih koji su vlastitu islamofobiju i sluganstvo velikosrpskim ambicijama i nakanama projektovali na mene. Od Muharema koji se stidi svoga porijekla, opijen prividom ugleda i priznanja koje mu Beograd ukazuje. Od Muharema i Šefketa koji i nogama i rukama brane nakaradne ideologije manifestovane i promovisane na litijama i sličnim paravjerskim i duboko antihrišćanskim obredima. Ako bi samo zavirili u sadržaj Gozbe, shvatili bi i Muharem i njegov, kako kaže, “ugledni Šefket Krcić” da je Gozba pokušala da učini sve ono što oni nijesu.
Da je Gozba antipod svemu onome što oni jesu. Gozba ne relativizuje, ne brani i ne opravdava zločine, ona ih bilježi i nad njima plače, onako i onoliko koliko je u mogućnosti. No, istina i Muharem nikako ne mogu u isti kontekst. Onaj koji se zbog ličnih i najprizemnijih interesa okrenuo protiv Bošnjaka, a Crnogorce naziva sljedbenicima ustaša, onaj koji autora ovog teksta poredi s Šarli Ebdoom, valjda mu priželjkujući istu sudbinu, zar taj i takav može prihvatiti istinu, o sebi, o drugima? Ne, ne može.
Niko kao izdajnik ne mrzi svoju zemlju, kažu. A čini mi se da Muharem potonjih godina ne izgara od ljubavi prema Bosni? Kako objasniti nekog kome je Šefket Krcić paradigma istine? No, biće da su obojica u istoj službi i da su im dosijei i ugovori o radu u podrumima iste službe. Kad za islamofobiju optužuju oni koji su na platnom spisku jataka i štovatelja Ratka Mladića i Draže Mihailovića zar se od takvih optužbi treba braniti?
Muharem Bazdulj je eskort dama Aleksandra Vučića, povremeno na usluzi Dritanu Abazoviću. Muharem Bazdulj je go-go igračica na zabavi Milorada Dodika. I to je sve što jeste Muharem Bazdulj. Bludni sin, kog se stidi i rođena majka.
