Pregovori o formiranju stare vlade su u toku.
Povremene objave A. Mandića kako sve ide po planu ne govore mnogo o pravom stanju stvari za tim pregovaračkim stolom. Uz njegovo širenje optimizma idu i “nemojte mene, drugovi!” super-iskrene izjave M. Lekića. Kojem jeste i kojem nije nuđeno mjesto premijera.
Dva pomenuta političara, inače, prednjače u objašnjavanju kako Crnu Goru treba osloboditi inostranih uticaja”. Oni tu misle na ne-ruske i ne-srpske uticaje. Zapadno savezništvo je. međutim, problem. NATO posebno smeta. Usaglašavanje stavova i harmonizovanje politika sa evro-atlantskom zajednicom je “nepotrebni uticaj ambasada” i/ili “neka vrsta kolonijalizma”.
Međutim – uzaludni su i napori lidera DF i “kisjelo grožđe” njegovog nekadašnjeg štićenika: takva vlada neće biti formirana.
Razlog? Demokratski front u vladi je neprihvatljiva opcija za zapadne saveznike. To se, ovih dana, jasno stavlja do znanja onom dijelu stare većine koji to, možda, može da čuje i da shvati. O Demokratama se radi, naravno.
Očigledno je da bi URA pristala na obnavljanje te stare političke konfiguracije – pod, za njih logičnim uslovom da D. Abazović nastavi da bude premijer. Započeli su i kampanju u vezi toga. Najbliži saradnici hvale svoga šefa. Izjava A. Vučića da su Abazovićevih stotinu dana bolji od svih dugih godina prethodnih kabineta je osnova te mantre.
(Nikakvo čudo: URA je definitivno kompromitovana. Abazović je protraćio svoju političku šansu. Velika očekivanja od njega da napravi odlučne iskorake u kontekstu evropske agende, pretvorila su se, brže nego što je bilo ko mogao predvidjeti, u veliko razočaranje njegovom agresivnom promocijom interesa Crkve Srbije, tj. Srbije same. Odnosno politike srpskog predsjednika. Ali, Vučićeva sijenka se pokazala preteškom. Uz to, transkripti izvjesnih razgovora ne slute na dobro. Aktuelne eskapade tehničkog premijera prema opozicionim medijima i crnogorskim novinarima koji se usuđuju da mu postave prava pitanja i da kritikuju njegove poteze i ponašanje samo kompletiraju sliku o jednoj promašenoj ambiciji. Tako mlad, a već passé.)
Za isti scenario se, bez imalo iznenađenja, vrlo energično i entuzijastično (čitaj: vrlo anksiozno i nervozno) zalažu lider i ministri iz SNP.
Dogorjelo do nokata, dakle. Kratki boravak u ministarskim redovima je labudova pjesma te partije. Nekompetentnost njenog prvog čovjeka odavno ima karikaturalne oblike. Čak i kada bismo iz analize isključili odlazećeg ministra pravde, čiji će angažman u vezi tzv. “temeljnog” ugovora posebno porazan, slika o SNP ekipi u Vladi ne impresionira.
Ključ je, neizbježno, kod Bečićevih i Bogdanovićevih Demokrata. To su shvatili i zapadni saveznici, koji su i na jučerašnjem sastanku šefova diplomatskih misija sa vodežim dvojcem Crvenih Kravata pokušali da razumiju njihovu apolitičnu (nepolitičnu) poziciju i rezone.
Pošto je to razumijevanje praktično nemoguća misija – jer demokratski evropski politički uzusi ne poznaju “svečane izjave” i ritualne zakletve kako “nikada ništa nećete …” sa ovim ili sa onim u političkoj utakmici – ono što je, zapravo, jedino moguće i potrebno jeste razmišljanje i odluka samih Demokrata što je za njih najbolje u datoj situaciji.
Nova stara politička vlada, koja bi, hipotetički, trajala do 2024. godine, sa dominantnim uticajem Demokratskog fronta nije opcija. Ko god da bude premijer. Kompromitacija bi bila trajna, a rizik da na kraju procesa druge stranke politički profitiraju je preveliki rizik.
Demokrate su već napravile jednu grešku (iako ne treba očekivati da to priznaju, a pogotovu ne sada), kada su, umjesto da uđu u vladu – izašli na ulice. Taj (neslavni) pokušaj je u tišini ugašen. Abazovićevi brodolomi su tu njihovu pogrešnu odluku i nezgodnu poziciju prekrili.
Nedostatak bilo kakvog dogovora bi aktuelnoj tehničkoj vladi dao novu tehničku dimenziju – pripremu vanrednih izbora. Takva opcija podrazumijeva da Abazović ostane na mjestu premijera, sa zadatkom da pripremi te izbore. Ne treba posebno objašnjavati da bi to, bez obzira na pravila i očekivane dogovore o moratorijumu na određena pitanja i odluke, značilo snažni doping za GP URA. Ni taj scenario nije potreban Demokratama.
Ostaju logične opcije koje su, zbog ovlaš pomenutih razloga, za Crnu Goru sada najmanje moguće.
To je šteta, jer je jasno da stara većina nema što da iscijedi iz suve drenovine politike koja se urušila poslije godinu i po i kojoj je, u ponovljenom pokušaju, uz podršku “neprihvatljivog” DPS, bilo dovoljno manje od tri mjeseca da svoju vladu i premijera učini neprihvatljivim za sve, uključujući same Demokrate.
Kraj pregovora za obnavljanje vlade od 30. avgista 2020. će, praktično, koincidirati sa početkom kampanje za najvažnije lokalne izbore u Crnoj Gori.
Da li će ta činjenica podstaći Demokrate da budu kreativni i politički mudri, ili će prosto proizvesti politički grč i vraćanje na stara rješenja, koja znače i konfrontaciju sa onim dijelom međunarodne zajednice sa čijim su vrijednostima i principima Demokrate saglasne – bar sudeći po njihovim glasanjima u Skupštini Crne Gore – ostaje da se vidi u narednim sedmicama.
Jednom se, sada je to davno, mlađani Bečić, u nekom beogradskom TV studiju, dugo premišljao što i kako da odgovori na prosto pitanje: za koga navijate kada igraju Crna Gora i Srbija. Uz očiglednu nelagodnu i duševno naprezanje, mladi poltičar je, na kraju, ipak rekao da bi navijao za Crnu Goru.
Za to nije bila potrebna neka naročita hrabrost, složićemo se lako.
Da budemo iskreni, ni za odgovore na sadašnje upite nije potrebno naročito junaštvo.
Potrebna je politčka pamet.
4
