Nema potrebe za dodatnim opisivanjem političkih prilika u Crnoj Gori.
Detalji sunovrata i propasti su postali dosadni. Svakoga dana nas sačekaju novi dokazi urušavanja, propasti i beznađa. Partije i ličnosti na vlasti, kao i mnogobrojna (uzgred: duboko kompromitovana) NVO i medijska kamarila koja ih prati, sada već ozbiljno međusobno posvađani, suprotstavljenih interesa i međusobno isključivih instrukcija po kojima nastupaju, ne kriju da je razlaz neminovan.
Kako će taj “kraj balade” izgledati – teško je predvidjeti. Mnogobrojni su scenariji pred nama, ali je jasno da postojeća vlada i njene “politike” ne može ucijelo dočekati zimu.
Ipak, u opštem haosu i političkoj papazjaniji i zbrci koje posmatramo, dvije su osnovne istorijske opcije pred nama.
Na prvu, kako stvari stoje, teško da možemo računati. Građanska neposlušnost i bunt, koji bi, vrlo vjerovatno, u drugim političkim kulturama i prilikama, bile neizbježne, u Crnoj Gori su teško ostvarive. Kod nas je i ta “spontanost” uglavnom dirigovana i to, po pravilu, sa strane. Lako se sjetiti: od tzv. “antibirokratske revolucije”, s početka devedesetih godina prošlog vijeka, pa do prošlogodišnjih tzv. “litija” – radilo se o orkestriranim i aranžiranim “dešavanjima naroda”, u kojim se taj isti “narod” nije pitao o čemu se tu – u suštini i po posljedicama – radi.
Oponenti sadašnjoj vlasti, i oni u užem političkom značenju te riječi, ali i oni koji dolaze iz segmenata i slojeva crnogorskog društva, nisu, za sada, sem sporadično i u fragmentima, pokazali namjeru da reaguju na destrukciju aktuelne vlasti. Uz to, nedostojno ćutanje i zabijanje glave u pijesak od strane onih kojima društvena funkcija nalaže da se oglase u situacijama i prilikama kojima crnogorska zbilja veoma sliči – i u ekonomskom, i u kulturnom, i u socijalnom i političkom kontekstu –kao da su u zemlju propali. (Jeste, saglasni smo, to su Univerzitet i Akademija, prije svih, ali je postalo opšte mjesto pominjati njihovo odsustvo iz crnogorskog života u vremenu kada su najpotrebniji. Zato ćemo i to preskočiti, jer su smisao tih podsjećanja i “prozivki” odavno i zauvijek oduvali teški promašaji i sramotno ćutanje sa tih adresa.)
Zato su protest i pobuna kao način rješavanja crnogorske drame krajnje nesigurna i neizvjesna stvar. Prvo – treba da se dogode. S tim ne stojimo baš najbolje. Drugo, treba to onda organizovati i usmjeriti – da bi bilo smisleno i da bi moglo da uzrokuje neku novu pozitivnu situaciju. Ili bolju od postojeće, da budemo precizniji.
Da ne zaboravimo i da ne bude zabune: cilj protesta i građanske pobune koja bi za svrhu imala zaustavljanje propadanja i urušavanja crnogorske države i društva ne bi mogao biti “revolucionarno preuzimanje vlasti” – već samo stvaranje uslova i podloge za nove izbore. I zbog te činjenice takav scenario je manje moguć, jer su gotovo svi faktori od uticaja – i unutrašnji i vanjski – protiv toga. Previše je meteža i nepoznanica na Balkanu, da bi scenariji sa neprepoznatljivim (ili: nedovoljno jasnim) krajem bili favorizovani – i sa zapadne, i sa istočne strane.
(Naravno, neki naši istočni prijetelji ne bi bili gadljivi na stvaranje meteža i haosa koji bi mogli da prerastu u teži sukob i ozbiljnije narušavanje mira u našoj zemlji. Ali, je to zasebna tema.)
Ostaje nam, dakle, političko rješenje.
Na strani vladajućih partija i ličnosti – takvog rješenja nema. To svakim danom postaje sve jasnije. Pri tome, glavni pokazatelj nisu samo međusobne uvrede i optužbe i opšte spaljivanje mostova izmežu koalicija na vlasti.
Njihova svađa nema političkog rezona koji može dovesti do snaženja njihove političke popularnosti. Borba se vodi u okviru istog fonda glasova. Njihov narativ je (uz izvinjenje zbog banalnosti i opšteg mjesta koje slijedi) – ko je … veći i bolji Srbin, Srbin iz Crne Gore, Srbin u Crnoj Gori, čuvar srpskih i interesa srpske crkve. Takva politička utakmica se igra na terenu i sredstvima kojima je rezon – ko je tu veći izdajnik srpstva. Čak i kada se ne pominje u prepucavanjima i međusobnim teškim optužbama – to je konačni cilj tog nadmetanja na (politički) život i smrt.
Neko bi se mogao i našaliti: nije slučajno što im je izdaja glavna tema. Oni se time bave i kad se ne svađaju!
I ovoga puta, u tom smislu, ćemo preskočiti Građanski pokret URA. Njihov je (dodatni) problem i muka što ne mogu računati na nove glasove iz tabora koji se nateže oko toga ko je veći, a ko manji ili nikakvi Srbin. URA ignoriše sve – sem personalnu agendu svog lidera. Oko toga ne treba više trošiti mastilo.
Na drugom političkom polu u Crnoj Gori stanje je jednako – njihovom prethodnom stanju. Tu je problem, bez imalo šale, jednostavan: u politici nije dovoljno biti u pravu. Znaju to mnogi od njih, pa i oni najvažniji – jer su političkom životu iskusili obje najvažnije političke situacije i pozicije – kako je kada ste protiv istorije, a kako je kada ste na pravoj strani. Ta je distinkcija mnogo važnija od one da li ste na vlasti, ili ste u opozicji.
Političko rješenje, dakle, osim protesta i novih izbora, može imati značajni među-korak – minimalni zajednički imenitelj političkih snaga koje sada oštro dijeli skupštinska računica 41:40. Takvu bi opciju, koliko shvatamo, rado viđeli i oni inostrani činioci koji su u avgustu 2020. s oduševljenjem i pretjeranim nadama i hvalospjevima dočekali novu crnogorsku vlast.
Čekajuči septembar u bestežinskom stanju crnogorskih političkih prilika, pripadnici crnogorske građanske opozicije, i u Parlamentu, i van njega, moraju znati da ga dočekaju s obje noge na zemlji – spremni da preuzmu političku odgovornost. Za to će biti potrebno mnogo znanja i umijeća, ali i odvažnosti.
