Predstava "Ana Karenjina” u režiji Mirka Radonjića (koprodukcija Zetski dom i Dramski studio "Prazan prostor"), premijerno je izvedena u Podgorici, juna 2021. i septembra iste godine na Cetinju.
Njena premijera za moje oči i uši, u stvari doživljaj za sva čula, uključujući miris i ukus, kroz jedno od brojnih čitanja Tolstojevog teksta, desila se 16. oktobra ove godine u prostoru Vojnog hangara u Zagoriču u Podgorici.
Instinktom pozorišnog psa tragača odabrala sam izvođenje u zagoričkom hangaru, ne baš lako za nalaženje. Trebalo je preskočiti tri reda žice, visoku travu i pobijediti strah od psa, koji je ipak bio na vezu, da bih se našla u odabranom društvu iz 19. vijeka.
Svijetla iza prljavih stakala napuštenog objekta obećavala su. Naravno, sve bi bilo mnogo lakše da sam ušla na glavnu kapiju, konstatujući da su nepredviđene okolnosti, u mom slučaju, neizbježne.
Dolazak na predstavu sa Cetinja, gdje je bila na repertoaru Zetskog doma, s obzirom da je jedna od preporuka reditelja bila i scena Kraljevskog pozorišta, izgledao je apsurdno. A da se nijesam prevarila, uvjerih se čitajući flajer u crno-bijeloj boji, neobičan propratni materijal, koji nije sadržavao scenske prizore uz hvalospjeve o režiji, glumi, dramaturgiji, muzici i kostimografiji, uz navode o uspjehu na ovobalkanskim, ovoevropskim i belosvjetskim festivalima, što često preporučuje predstavu za oči crnogorske publike, u sloganu "Svjetsko a naše".
Elem, u ovom flajeru bila je telegramska i viber prepiska reditelja, Mirka Radonjića i dramaturga, Ilije Đurovića (pretpostavih, jer je Ilija Gajević bio zadužen za muziku).
Tu nađoh i podatak iz Mirkovog telegrama: "Stava sam da jedino u Praznom prostoru, u kome se ostatak parketa diže, možemo do kraja da izbjegnemo ključnu zamku ovog teksta – ipak je u pitanju Tolstojev obračun sa plemstvom i visokim društvom, te svako uljepšavanje i pakovanje vuče u "i bogati plaču".
Ekipa, koja je radila na tekstu ozbiljno je promišljala sve segmente, koji bi u ovom teatralno-praznom prostoru omogućili glavnim likovima da uspješno nađu svog pisca, tražeći ga na sve raspoložive filozofske, sociološke i kulturološke adrese. Jedna od njih je vodila i do Alena Badjua, kojeg je reditelj čitao u Italiji, dok se osjećao kao Tolstojev lik.
Naime Badju u svom djelu "Eloge du théâtre" (Pohvala pozorištu) kaže da je pozorište otjelotvorena misao, moćna igra ljubavi i šanse, da je odnos prema prostoru i pokretu komplikovan, treba da bude istovremeno spontan i s predumišljajem, isto kao i u ljubavi.
Prethodno navedenim potragama se pridružuje i translatološka, pa se u potrazi za originalnom mišlju pisca, tvrdi, u jednom od Ilijinih telegrama da ista prevodilačka jezička bombonjera putuje 100 godina od izdanja do izdanja, sa istom traljavošću prevodilaca, dok recimo prevodi na engleski jezik redovno izlaze novi, jezički osvježeni, pristupačniji za savremenog čitaoca.
Kao jednu od činjenica navodi da je u engleskom prevodu, pisac Vladimir Nabokov svojevremeno našao hiljadu i jednu grešku.
Prema riječima reditelja, plan je da se kroz određene likove i situacije prepoznaju teme, koje Tolstoj nudi u skladu sa realističkim principom mnoštva glasova i višestrukih perspektiva, bez potrebe da se donose zaključci racionalno i psihologizirajući, već čisto i ljudski.
Na djelu je pozorišni minimalizam, pa se kroz mikrokosmos dolazi do makrokosmosa kulturoloških tema, koje i dan danas zaokupljaju našu svakodnevicu.
Savršenosti scenskog govora još više doprinosi kontrast prema svedenosti pozornice, čije su daske bijeli papir, oblijepljen drečavom selotejp trakom. Glumački zadatak nimalo lak, podići sa stranica knjige romanesknu građu i ubijediti publiku da su likovi djela među njima, živi u savremenom trenutku, bez nasilja postmoderne nad klasičnim tekstom.
Tako je Vronski jedno od lica sa Instagrama, na čijem profilu je bezbroj fotki konja, čime se uvodi scena konjičke utrke sa glumicom koja preskačući uže simulira prepreke.
To je jedna od mnogih transformacija kroz koje prolazi Sanja Vujisić, dijeleći i lekcije iz sentimentalizma, u ulozi Ane, prilikom razgovora sa svojim stopalom, sjećajući se Serjožinog odrastanja.
Scena na klizalištu, jedna od početnih, evocirana je plesom ruku na bijeloj hartiji. Bilo je i pozorišta sjenki i lutaka i obnaženih tijela u nagoti srama. Karenjin je postao muzička tema, uz komične obrte…
Pod svijetlima farova automobila publika je u pauzi imala priliku da uz šampanj sa maslinom i zakusku odigra svoje uloge.
I opet je Tolstojev svijet rastao iz ničega, obuzimajući Prazni prostor i obrušujući se svom silinom na publiku do finalne scene svog ukinuća, centrifugirajući nas kao vremenski veš u istoimenoj mašini.
0
