Od predstojećih lokalnih izbora koji će se održati u trima crnogorskim gradovima dijele nas dvije sedmice, a svakog dana u mejnstrim medijima i na društvenim mrežama blaćenje i napadi nastavljaju se u sve većem obimu i sa sve većom učestalošću, uglavnom među ljudima koji tvrde da su „sa iste progresivne strane“, ali brane stav da oni i njihova specifična politička partija ili građanska grupa imaju pravedniju, neokaljanu poziciju od bilo koje druge na toj strani.
Možda je pravi trenutak da podsjetimo sve da je tokom proteklih 25 godina većina političkih partija (na objema stranama) političkog spektra bila koalicioni partner sa svim prethodnim vladama.
Stranke i pristalice svakog dana bacaju drvlje i kamenje jedni na druge na, u suštini, one na istoj „političkoj strani“. Crna Gora je u stvari veoma slična drugim zemljama (posebno UK) što se tiče realnih političkih izbora – naravno da imamo izbor između ljevice ili desnice, ali unutar te podjele imamo prevlast samo jedne ili dviju političkih partija koje će uvijek činiti većinu svake vlade, bez obzira na to koja strana pobijedi.
U Velikoj Britaniji to su konzervativci na desnoj ili laburisti na lijevoj strani, ovdje u Crnoj Gori na lijevoj strani je DPS, a na desnoj strani to će biti neka vrsta prosrpske stranke, skoro definitivno sastavljena od koalicije u kojoj će dominirati DF ili Demokrate.
Desnica će uglavnom uspjeti da izbjegne otvoreni sukob tokom izbora kako bi došla do moći, a onda će radosno zabiti nož u leđa drugima kada se formira vlast. Ovo vidimo sada i ovdje, kod ove nepromišljene vlade, a vidjeli smo to i nakon koalicije u Velikoj Britaniji između konzervativaca (Kameron) i libdema, ili konzervativaca (Mej) i D.U.P.
Ljevica je veoma različita, možda zato što ljevica teži da bude društveno promišljenija analitička pozicija do koje se dolazi otvorenom debatom i argumentima, bez ogorčenosti, već sa željom da se razvije kohezivnija ideja relevantna za vrijeme i kontekst koji se mijenja.
Ljudi koji pripadaju ljevici se često ponašaju jedni prema drugima kao da su u univerzitetskoj debatnoj komori, a ne u stvarnom svijetu
Desnica je sasvim drugačija zvijer. Jedan od problema koje ljevica uvijek ima je da odredi ko je pravi neprijatelj, zanoseći se ponekad nijansama koje međusobno dijele elemente ljevice umjesto da se koncentriše na pravog neprijatelja socijaldemokratije i demokratskog socijalizma.
Ljudi koji pripadaju ljevici se često ponašaju jedni prema drugima kao da su u univerzitetskoj debatnoj komori, a ne u stvarnom svijetu. U ovom trenutku širom regiona i globalno vidimo da desničarski populizam uzima prevlast, zbog čega moramo prepoznati imperativ današnje situacije. Suočeni smo sa neviđenim napadom na društvenim mrežama i u medijima, kao i sa desničarskim korporativnim interesima kojima desničarski populizam pokušava da se učvrsti kao poštovana „norma“. Čak i takozvani građanski pokreti su po svemu desno krilo u svojoj agendi.
Paradigma se toliko promijenila posljednjih godina, posebno od Trampa, Babiša, Orbana, Džonsona i drugih da ono što smo prije samo deset godina možda smatrali ekstremnom desnicom, sada smatramo centrom. U konkretnom slučaju Crne Gore sve navedeno je tačno, ali postoji i nešto više. Postoji nedavna istorija ljevice ovdje u Crnoj Gori koja je bila daleko od harmonične između triju glavnih partija „ljevice“ DPS/SDP/SD. Toliki teret nose sve tri ove političke stranke da mislim da ponekad zaborave da su sve one zapravo na istoj političkoj strani.
Trebalo bi da bude dovoljno da se sve tri partije suoče sa zajedničkim neprijateljem i to je ono što moraju da razumiju, iako je sasvim legitimno da se kandiduju kao pojedinačni politički subjekti na izborima, bilo da su lokalni ili nacionalni, ali ono što sve treba da shvate je da se međusobno ne napadaju u javnosti, kao i da to ne čine njihove pristalice.
Ovo nije vrijeme za sticanje poena ili za brigu o tome koja će stranka da uzme glasove drugoj, jer postoji samo ograničena količina glasova na koju ljevica može da računa. Veoma se rijetko dešava da birači potpuno promijene stranu na izborima i moguće je da to pomijeranje bude oko 10 odsto, ali ne više od toga.
Ako su se glavne tri stranke jednostavno koncentrisale na privlačenje svojih pristalica da glasaju, posebno među generacijom Z, one mogu zajedno da pobijede na ovim izborima. Napisao sam u nekim od ranijih tekstova da ovo nije vrijeme za EGO. Vrijeme je za konsolidaciju i usklađivanje jednih sa drugima, za dogovor da se neprijatelj napadne u potpunosti i da se prestane sa međusobnim napadima.
Birači neće glasati za ljevicu koja se svađa sama sa sobom, ona isključuje birače i oni ostaju kod kuće. Postoji mnogo načina na koje stranke ljevice mogu da rade zajedno i bez formiranja predizborne koalicije. Svi vi imate sjajne aspekte u svojim partijama i neke sjajne ljude koji vas predstavljaju, ali svi imate i mane i teret prošlosti. Prepoznajte oba aspekta svoje partije i krenite zajedno naprijed, u istom pravcu i sa istim ciljem, da pobijedite neprijatelja!
