Da ne gledam svojim očima ovo što nam se događa, da mi ovo pričaju drugi, ne bih im vjerovao. Dugo sam pokušavao da pronađem neku poznatu političku ili istorijsku analogiju ovome banalnom košmaru ali nisam uspio. Sve dok ne pogledah reportažu njemačkog javnog servisa autora Miodraga Šorića. Tu Rukoljub radi po šesnaest sati i iznenadno se, goloruk, pojavljuje na mjestima koruptivnog kriminala i bori se protiv toga zla. I tako cijeli dan, nemajući vremena ni da se pričesti prepečenicom. I tako svaki dan.
Onda mi pade na um Mato Glušac literarni junak profesora Novaka Kilibarde. Mato je zduhač i ne priznaje ni vrijeme ni prostor za prepreku, pojavljuje se volšebno i neočekivano, u trenutku i nadrealno riješi problem i onda se u treptaju oka teleportuje u drugo vrijeme ili dimenziju. Ovu godinu Rukoljubovih mađija i ekonomsko-političkih mirakula njegovih apostola, nadziranih opozicijom u tugaljivoj koroti i bahanalijama osvježivačke većine u parlamentarnom pozorištu, nazvaću Vrijeme Mata Glušca.
I tu čudima nije kraj. Na nedavnim izborima u misterijskim ekstazama svetosavske vlasti dolazi do pojave relativnosti i algebre i aritmetike gdje je dvadeset veće od osamdeset i gdje je bolji rezultat izgubiti deset nego, recimo, dva mandata. Treba sada da se stidimo što smo se grohotom smijali prije desetak godina na čuvenu Marovićevu aporiju, ili bijaše teorema, kada nam je objašnjavao da prvi ne može biti drugi, a da drugi nikad nije bio prvi. Da smo to ozbiljno shvatili ne bismo se sada ničemu čudili.
Nešto slično sreo sam samo u raspravama ikoničkih eksperata oko Džaspersove slike „Zastava“ na kojoj je on tehnikom ulja i kolaža na štofu naslikao zastavu USA. I onda su krenule rasprave. Kao, upućuje li slika na američku zastavu van slike, ili je ona sama zastava. Ili je zastava-slika paradigma. Zatim, da li nešto što je dvodimenzionalno i bez prostora oko sebe može biti realan predmet iz stvarnosti, i da li nešto što ne leprša na vjetru može biti zastava? I nema tu zajebancije jer „zastava simboliše ljubav za zajednicu zapovjedajući lojalnost“. To onda znači da svi posjetioci galerije, ako izjednačimo sliku sa zastavom, trebaju zastati s poštovanjem uz naklon glavom i sa rukom na srcu, a uniformisana lica stati mirno i salutirati. Moram priznati da nisam likovni ekspert i da mi sve ovo djeluje nebitno ili iluzionistički, ali inspiriše na postavljanje duhovitih političkih pitanja.
Kada držite u ruci Ustav, da li je to stvarno Ustav ili printana maketa Konstitucije koja sadrži obavezujuće zakonske i moralne norme na kojima počiva i funkcioniše naša država? Bilo bi glupo reći da Ustav mora lepršati na vjetru, ali zasigurno mora njegov duh i odredbe da lepršaju kroz institucije i svijest građana.
Ali, kada su institucije mrtve ili ne poštuju Ustav i kad se različito glasanje u parlamentu od vladajuće većine zove izdajom, a izdaja otadžbine od strane političara i stranaka i građana koji to sve podržavaju naziva oslobođenjem i osvježenjem, onda budi siguran da u ruci držiš samo papirnu maketu. Ustav je mrtav.
Međutim, siguran sam da je realna ona srpska trobojka u Mojkovcu one izborne noći, jer je lepršala na kiši i na vjetru i da je autentičan audio snimak klicanja generalu genocida i fašisoidne četničke arije. I da se vide brojna policijska kola koja prolaze tuda u tom trenutku. Zašto ih nisu uhapsili ili zašto niko od političara pobjednika čiji su to fanovi bili nije osudio taj istup? Ali, što ih briga, ako ih ko i upita ispaliće neku masnu laž za opravdanje. Može im se jer je Ustav mrtav.
Oni inače svojim lažima u istinu pretvaraju prethodne laži, i što više lažu - fanovi im sve više vjeruju. Nije naš narod toliko glup da ne razlikuje istinu od laži, već je laž kurentnija roba od istine. Plaćali su im i učešće u litijama i izborima, plaćaju im i gutanje laži. Oni prošli su nama naplatili samostalnost i eurointegracije, ovi su zaposjeli što je preostalo pa sirotinja može jedino da unovči promjenu identiteta i izdaju domovine.
I kad tu crkavicu utroše u samoposluzi, osjete se bijedno i počnu da se busaju u prsa časna i junačka i vjernička. Amfyja koji ih je zaludio škartirali su i zaboravili prije četrdesnice mu. Vas škartiraju četrdeset sekundi po zavšetku brojanja glasova. Ih, da je države kao što je nema, strva vam se ne bi znalo. Zbilja: ima li države ili je u pitanju samo narativ ili privremeni diskurs dok ne uđemo u ,,srpski svet“?
I on nije realan već samo fikcija, pa će i braća Srbi sa nama, kad izgubimo domovinu, lunjati po regionu kao čopor šakala. Jer sad su Srbi iz Bosne omiljeni srbospartanci. Auuuu ajaj auuuuu..
