Dragan Vasiljković, alijas „kapetan Dragan“, ovih je dana pokrenuo peticiju za oslobađanje Zvezdana Jovanovića, pravosnažno osuđenog ubice premijera Srbije Zorana Đinđića. Kako li se osjećaju članovi porodice Đinđić, njegovi prijatelji i svi građani Srbije koji su, uprkos raspamećivanju kojem su izloženi duže od tri decenije uspjeli ostati normalni, to jest „zdravi u glavu“? Kako je živjeti u državi u kojoj peticiju za oslobađanje zlikovca pokreće osuđeni ratni zločinac?
Kako li se osjećaju građani koji su pripadnici manjinskih nacionalnih zajednica? Kako li se osjećaju građani Hrvatske, koji su bili izloženi teroru zločinačkih „crvenih beretki“, kojima je pripadao snajperista Zvezdan Jovanović zvani „Zmija“, ili torturi sekcije „crvenih beretki“ pod imenom „knindže“, koje je ustrojio upravo „kapetan Dragan“?
Kako li se osjeća on malo preostalih Hrvata u selu Hrtkovci, opština Ruma, kojima društvo pravi u radikalsko plavo ofarbana i u mraku drečeća „Kuća Vojislava Šešelja“? Hrtkovci su jedno od onih malih mjesta koja u istoriji preko noći postanu poznata jer se u njima dogode – zločini. Pa je po tom selu nastao i „hrtkovački sindrom“, metafora za proterivanje Hrvata iz Vojvodine.
Za protjerivanje Hrvata iz Vojvodine jedini je osuđen Vojislav Šešelj. I niko više. Istraživanja javnog mnjenja koja mjere etničku distancu redovno pokazuju da su Hrvati među najomraženijim nacionalnim manjinama, a na prvom mjestu se smenjuju sa Albancima.
Kulturni model Srbije
Ništa čudno, jer se upravo Šešelj ne skida sa televizija sa nacionalnom frekvencijom i sa naslovnih stranica tabloida. Ratni zločinac, a medijska zvijezda i gotovo pop-ikona mladih. To je kulturni model Srbije danas.
Kojom, evo već desetu godinu, upravlja Šešeljev politički sin, Aleksandar Vučić. Upravlja na način koji u dlaku izgleda tako kao da mu je Šešelj savjetnik. Što vrlo vjerovatno nikada i nije prestao biti.
Kako li se, dakle, u takvoj jednoj Srbiji osećaju Hrvati koji su opstali poslije Šešeljevog etničkog čišćenja Vojvodine? I da li im pomaže kada se Zoran Milanović, predsjednik države „matice“, preko njihovih leđa prepucava sa Vučićem:
„Subotica je 1900. godine imala 100.000 stanovnika. Split je tada imao 15.000, Zagreb 60.000, a u Subotici su od tadašnjih 100.000 njih 50 posto bili Hrvati Bunjevci. Dakle Subotica je tada bila najveći hrvatski grad, ali nije opstao, jer je bio daleko, nije bio u matici kao Split, ili Zagreb. Hrvatska zajednica u Subotici je veća nego gotovo sve zajednice u kojima žive Srbi u Hrvatskoj u provinciji, ali Subotica nije hrvatski svijet, ne mogu pretendovati na to i davati dvosmislene izjave“, rekao je Milanović, aludirajući na politiku službenog Beograda o „srpskom svetu“.
Vučić se na Milanovićeva prozivanja u posljednje vrijeme, tobož, ne osvrće i veli da neće odgovarati na te „plitke i niske uvrede“, misleći na Milanovićevo podsjećanje na notornu činjenicu da je Vučić bio (i ostao) ratni huškač. Ali zato je tu njegov alter ego, ministar policije Aleksandar Vulin. Milanoviću je poručio da prestane da „lupeta“ te naveo: „Vučić nikada sebe nije proglasio predsjednikom svih Srba, ali Srbi ga tako doživljavaju, Milanović je sebe proglasio predsjednikom svih Hrvata, a tako ga niko ne doživljava“. Pridikovao je Vulin Milanoviću i što odlikuje „ustaške zločince“, dok – je l’ te – Vučić to ne radi. Sem što mu, između ostalog, u Glavnom odboru SNS-a sjedi Veselin Šljivančanin, ratni zločinac koji je razarao Vukovar. I što murale sa likom masovnog koljača, na doživotnu robiju osuđenog Ratka Mladića, čuvaju plaćeni „navijači“ po Beogradu i Novom Sadu.
"Srpski svet"
O Vučićevom „srpskom svetu“, toj replici miloševićevske maligne velikosrpske politike, ispisano je mnogo toga i – sve su prilike – biće ispisano još. Sve do novog sunovrata te tako glupe, a tako uporne, opasne i krvave ideje „svi Srbi u jednoj državi“, koji će izvjesno usljediti. Srbi su u Hrvatskoj nacionalna manjina prema kojoj vlada najveća etnička distanca. Gdje god se radikalski barjak zavijorio, tu Srba više nema. A oni bi i dalje da ih „brane“.
Svjedočili smo i Milanovićevim političkim lupinzima, koji su toliko uzeli maha da je teško povjerovati da je taj čovjek ikada bio socijaldemokrata. Vučić i Milanović, kao Milošević i Tuđman, preko leđa hrvatske manjine u Srbiji i srpske u Hrvatskoj, bilduju svoj nacionalistički rejting, dok im se živo fućka i za Srbe u Hrvatskoj, i za Hrvate u Srbiji, koji su im bili i ostali tek račun za potkusurivanje. A za to vrijeme „obični ljudi“ žive s pogledom na kuću Vojislava Šešelja u Hrtkovcima, ili prolaze Ulicom dr Mile Budaka u Slavonskom Brodu.
I hoće li Hrvatima u Subotici zaista biti bolje zbog Milanovićevih „podsjećanja“ na hrvatstvo toga grada? Ili će to biti samo okidač i signal da još uvijek nije dovoljno posrbljen? Što je proces koji u cijeloj Vojvodini traje, u najnovije doba, već 30 godina. Kao kompenzacija za „izgubljeno“ Kosovo. Trebalo bi pitati subotičke Hrvate kako se osjećaju. One koji bi smjeli da pričaju.
I jednom i drugom, i Vučiću i Milanoviću, kao i njihovim političkim očevima Slobodanu Miloševiću i Franji Tuđmanu, međutim se i te kako se ne fućka za Bosnu i Hercegovinu. Upinju se iz petnih žila i vuku, svako za po jedan kraj Bosne i Hercegovine, ne bi li je rasparali kao onu salvetu po kojoj su škrabali Tuđman i Milošević. Sa idejom da naprave srpski i hrvatski „svet“. U stvari, to je „nesvet“. U Vojvodini se tako kaže za ljude koji po načinu života, ponašanju, osobinama odudaraju od moralnih normi. Što je gradacija imenice „polusvet“. Vučić i Milanović produkuju oprobani igrokaz da skrenu pažnju sa pokušaja čerupanja Bosne i Hercegovine.
Subotica, ona od stotinu hiljada stanovnika iz 1900. godine, nikada nije mogla biti „hrvatski svet“, naprosto zato jer Hrvatska kao samostalna država tada nije postojala. Baš kao što ni Banjaluka nikada nije mogla biti dio „srpskog sveta“, jer Srbija kao samostalna država nikada nije mogla dobaciti dotle, niti će. I hrvatski i srpski „svet“ u tim izmaštanim okvirima postojali su samo u Jugoslaviji.
Sačuvaj me bože srpskog junaštva i hrvatske kulture, da parafraziramo Miroslava Krležu. Naročito od toga sačuvaj ono malo Hrvata i Srba što su preostali u Srbiji i Hrvatskoj nakon dogovora iz Karađorđeva 1991. godine. A iznad svega od takvoga junaštva i takve kulture sačuvaj građane Bosne i Hercegovine.
