Shodno Zakonu o upravljanju otpadom, 20. oktobra stupila je na snagu zabrana upotrebe plastičnih kesa u Crnoj Gori. Ipak, svjedoci smo da su kese i dalje u opticaju, osim što su sad - skuplje i deblje.
I dok marketi potrošačima nude da izaberu između cegera koji se kreću od 15 centi pa nadalje ili kesu, koja u nekim radnjama košta 15 u drugim 20 centi, građani i dalje nakon trgovine, uglavnom, stvari nose u plastičnim kesama.
6Da najavljivana zakonska odluka nije zaživjela potvrđuje i sagovornik Portala Analitika, ekološki aktivista Vuk Vujisić.
“Situacija je takva da je apsolutno obesmišljena zabrana plastičnih kesa jer se ista nije desila iako je dugo najavljivana. Rekao bih da ovaj Zakon u konačnom nema važniju svrhu osim što će sada građani, koji nisu stekli naviku korišćenja cegera, skuplje plaćati kese. Plastične kese, ma koje debljine bile, treba trajno zabraniti ako želimo da smanjimo upotrebu plastike i zagađenjekoje je prisutno decenijama”, naglašava Vujisić.
Umjesto zabrane dobili smo skuplje kese
S obzirom na to da građani i dalje koriste plastične kese, bez obzira na cijenu, postavlja se pitanje da li to znači da su one prejeftine, pa ih i dalje kupujemo u većem obimu.
“Kese treba zabraniti u konačnom, a ne kao što sada imamo situaciju da je njihova cijena simbolično povećana što zbirno na mjesečnom nivou mnoge građane neće natjerati da nose cegere”, smatra Vujisić.
Ipak, u pojednim marketima, kako smo se uvjerili, cijena malih cegera je ista kao i cijena plastične kese - koštaju po 15 centi. Veći cegeri su 35 ili 60 centi, a ima i onih još skupljih. No, čini se da još nemamo naviku da ih nosimo.
“Pohvalno je što su određeni trgovinski lanci obezbijedili višekratne cegere u prodaji, pa su građani mogli da ga kupe ukoliko su zaboravili svoj kod kuće i to po jeftinoj cijeni u odnosu na cijenu kesa koje su potrebne za nošenje namirnica iste količine”, kaže Vujisić.
Sagovornik Analitike pojašnjava i šta je potrebno uraditi kako bi se upotreba plastičnih kesa svela na minimum, odnosno kako bismo ih zamijenili višekratnim cegerima, a prirodu konačno zaštitili od gomilanja smeća, makar kada je riječ o plastičnim kesama.
“Potrebna nam ponovna izmjena zakonskog okvira kako bi se zaista zabranila upotreba plastičnih kesa kako je prvobitno obećavano od strane donosioca odluka”, ističe Vujisić.
Uvesti akcize na jednokratnu plastičnu ambalažu
Od prodaje “novih kesa” dio sredstava ide u budžet Crne Gore, a dio prodajnim lancima. Ostaje nejasno gdje je u svemu tome ekološki momenat.
“Ekološki momenat je ovim zakonom promašen, mnogi su očekivali od ovog zakona da ćemo konačno nakon deceniju i više ići ukorak sa pojedinim evropskim zemljama koje su davno riješile ovo pitanje. Papirne kese i cegeri od prirodnog materijala su jedina smislena alternativa ovom izvoru zagađenja i mikroplastike koja će sve više ostavljati posljedice na živote i zdravlje naših građana”, upozorava Vujisić.
Naš sagovornik pojašnjava i šta sve treba kao društvo da radimo i unaprijedimo kako bismo na pravi način razvijali svijest o ekologiji i očuvanju prirode.
“Prije svega kao zemlja koja se samoprozvala ekološkom državom moramo u obrazovni sistem uvesti kao obavezan dio nastave i pravila ponašanja ekološku edukaciju i održivi razvoj tokom cijelog školovanja u osnovnoj i srednjoj školi. Sve škole u Crnoj Gori moraju da uče djecu od malih nogu kako da čuvaju životnu sredinu, štede resurse i novac kroz cirkularnu ekonomiju”, kaže Vujisić.
Sagovornik Analitike je i stava da treba uvesti akcize i poreze na jednokratnu plastičnu ambalažu, kako bi, pojašnjava, proizvođače natjerali da pređu na održivija pakovanja, kao što su bila prije nekoliko decenija, kada su se za ambalaže koristili održivi materijali poput stakla, metala i papira.
“Takođe, sve domaće proizvođače treba subvencionisati i podstaći da pređu na upotrebu održivih i manje štetnih ambalaža dok treba preispitati finansijsku podršku onih proizvođača koji koriste štetna i neodrživa pakovanja za svoje proizvode”, kaže Vujisić.
Suština je, kako pojašnjava, oporezovati zagađivače, a subvencionisati one koji se vode principima održivog razvoja i cirkularne ekonomije.
Ističe da treba mogućiti građanima dostupan i pristupačan sistem reciklaže “od vrata do vrata”.
“I situacija sa otpadom bi se za kratko vrijeme drastično poboljšala. Vjerujem da većina građana želi da se prilagodi ovim principima i ponašanjima koja su normalnost u uređenim zemljama ali im naš sistem za sada to nije omogućio, a čak im i otežava”, zaključuje Vujisić.
