„Nijedan čovjek nije ostrvo - sam po sebi cjelina; svaki je čovjek dio kontinenta, dio zemlje. Ako grudvu zemlje odnese more, Evrope je manje, kao da je odnijelo neki rt, kao da je odnijelo posjed tvojih prijatelja, ili tvoj. Smrt ma kog čovjeka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen čovječanstvom. Stoga, nikad ne pitaj za kim zvona zvone – ona zvone za tobom“.
Na vijest o porazu Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima, srbočetnički crnorizac tata Pavle Kondić, na opštu radost svoje crne bratije iz Manastira Stanjevići, tinkao je zvonom za upokojenje Milovo. E sad, da je to učinio neki od stotina beslovesnih krkana ili desantnih popova ogrnutih svetosavkom mafijom, pardon mantijom, ne bi bilo nikakvo iznenađenje. Svetogrđe je njihov uobičajeni manir. Ali da tata Kondić, kojega je Amfy boy školovao na Oksfordu, tinka za živim čovjekom izgleda šokantno. Pomislio sam da jedan „oksfordlija“ mora znati za ovaj citat iz pjesme Džona Dona, proslavljenog metafizičkog pjesnika iz XVII vijeka i upravnika katedrale Svetog Pavla u Londonu.
Hajde da mu to oprostimo zbog moguće odioze prema nepravoslavnoj mistici, ali ne mogu zamisliti da oksfordlija nije čitao Hemingveja koji je proslavio ovaj citat diljem planete. Dobro, možda ima odiozu i prema Hemingveju, kao borcu Španske republikanske vojske koji se nije oduševljavao fašizmom poput svetog Nikolaja Velimirovića, glavnog teologa i osnivača svetosavske jeresi. Ali, morao je čitati jevanđelja i pravoslavnu teološku literaturu koja kaže da je Ješua Nazarećanin, zvani Hristos, od ljudi tražio međusobnu ljubav i praštanje, i da ako te neko udari po jednom obrazu da podmetneš i drugi. A da nekome poželiš smrt, i to kao propovjednik njegove vjere i iz manastira njegove crkve - e to je smrtni grijeh.
Iako sam ljevičar i ateista, ova budaleština mi nije izazvala ni djelić sumnje u Hristovu poruku, ali sam posumnjao u Oksford. Bez razmišljanja sam se u epidemiji korone odlučio za njihovu vakcinu u opštem ludilu dezinformacija. Na upit supruge - zašto i otkud znam da je najbolja, rekao sam da ne znam ali ako treba da umrem od nekoga onda hoću da umrem od Oksforda. I onda sad gledam ove naše šarlatane sa tog univerziteta.
Srećom, izguglao sam imena istaknutih naučnika i nobelovaca sa Oksforda i zaključio da je Oksford samo ozbiljna obrazovna ustanova i da izvlači maksimume iz svojih polaznika. Ako im pošalješ budalu, dobićeš nazad budaletinu svjetskog ranga. I nije to samo prema nama, tako su i Britaniji isporučili Borisa Džonsona. Što im pošalješ, oni ti vrate ali dorađeno do perfekcije. No, džabe pišem, SPC izgleda ne vjeruje ni u jevanđelja. To je etnofiletistička vudu sekta u tuđim kostimima.
Zato ću im ispričati istinitu priču iz njihove istorije. Prije nego je Aca palikuća, kralj Jugoslavije, 1934. godine pošao brodom za Marsej iz Zelenike, u Manastiru Savina priređen mu je svečani ispraćaj, naravno uz bogosluženije. Kada je izašao iz crkve, Aleksandar je razdragan uhvatio konop crkvenog zvona da oglasi ispraćaj. Kako je bio smotan ispalo je da samo tinka. Sva pratnja je užasnuta navalila na njega da odgodi polazak jer tinkanje nije dobar predznak. Naravno, on je to odbio i ubijen je u Marseju. Plašiš li se ti, Kondiću, što bi se tebi moglo dogoditi nakon ovog tvog grijeha i blasfemije?
Lično, želim tebi sve najbolje, i da sam vjernik molio bih ti se za zdravlje i dug život, ali se nadam da si svojim tinkanjem odzvonio mrtački zvon za svoju crkvu. Naravno u Crnoj Gori, a ko je izvan Crne Gore voli, eto mu je.
Milo je otišao, ali ne tamo gdje je želio kaluđer, nego živ i zdrav u legendu. Ponio je za sobom pune kofere političkog nasljeđa iz trodecenijske vladavine. Ima tu i dobrih, i velikih djela ali i onih ne baš pohvalnih... U svakom slučaju, on je lik koji je obilježio jednu epohu i preusmjerio nas ka pravim i velikim rješenjima.
Lično mu zamjeram što je bio naivan i othranio crkvenu zvijer do neslućenog zla i bahatosti, i što je dozvolio razmah kriminala. I što je nakon gubitka vlasti 2020. godine mudrovao i tihovao - i on i stranka - tako i otupio oštricu i žar građanskog otpora te sad ovako ubjedljivo izgubio. Svi su oduševljeni gospodskim načinom na koji je prihvatio poraz, i čestitkama pobjedniku uz želje za uspješan mandat. Ja baš i nijesam oduševljen.
To su divni maniri za jednu demokratsku i gospostvenu sredinu. Mi to nijesmo niti smo ikada bili, te će kreature iz crnogorskog političkog i društvenog brloga to doživjeti kao slabost. Pošto su ovi što su ostali iza Mila voljeli da ga oponašaju, čak i preko granica ukusa, bojim se da će nastaviti da ga oponašaju i u gospostvenosti i zaključiti da im je bolje mudrovati i čekati pad ovih drugih nego se boriti. Ali, pravila borbe u brlogu su mnogo drugačija i bestijalnija. Uz to mi smo samo mali brlogčić naspram globalnog brloga kojemu svijet izgleda nezadrživo teži. Ne trebamo zaboraviti našu slavnu istoriju ali je trebamo malo gurnuti u stranu, i biti sposobni opstati ovdje i sada.
Naši su bez razmišljanja ginuli za otadžbinu, a naš najveći pjesnik je prorokovao: „Na groblju će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje“. I evo je proćetalo i namnožilo se cvijeće, ali ovo baš i ne miriše baš na čojstvo, junaštvo i patriotizam. Prima se i niče u svakoj saksiji u koju ga presadiš i ne vidiš u njemu ništa od one originalne sorte.
Je li to evolucija ili nam se sorta istražila?
