Preovlađujuće mišljenje u crnogorskom društvu da su nacije biološke kategorije je samo posljedica onog Volterovog stava da predrasude predstavljaju „mišljenje bez prosuđivanja“. Iako nedvojbeno svako podneblje prenosi generacijama specifičan karakter i osobenosti življa, nacionalni identitet je ipak nešto što čovjek stiče za života i koji se izgrađuje u svom odnosu prema okruženju, od rođenja pa do okončanja života. Porodica, socijalno okruženje, obrazovni sistem, mediji, religija... sve su to izvori i građevni materijal koji utiču na svijest o sopstvenom porijeklu i pripadnosti naciji. Ili, kako to Dimitrije Tucović piše prije 108 godina „Elementi koji čine naciju nacijom i faktori koji određuju uslove zajedničkoga državnoga života nijedan ozbiljan čovek ne iznalazi danas mjerenjem lobanja i proučavanjem rasa, već ih određuju istorija i sociologija“.
IDENTITETI
U principu, religiozna ośećanja u širim razmjerama jesu dio nacionalnog identiteta, ali ne najbitniji. Ona su prije dio ličnog identiteta. Naravno, postoje globalne podjele između velikih religijskih grupa, ali u okviru njih su izgrađivane nacije na koje ta pripadnost nije imala odlučujući karakter. Izuzetak je prostor Balkana, bolje reći ex-YU prostora. Maks Veber je, pišući o različitim nacijama koje su nastale iz širih etničkih zajednica samo na osnovu religije, uzimao Srbe i Hrvate kao primjer. Procesi asimilacije i državno stvaranje identiteta najviše su mogući tamo đe je ono zadržano isključivo na religioznoj osnovi. Po akademiku SANU, Radovanu Samardžiću, „srpski narod u Turskoj morao je da se u XVIII veku iz temelja obnovi kako bi ponovo izašao na istorijsku scenu u borbi za oslobođenje“. Svoju nacionalnu identifikaciju za tu obnovu Srbi su inicijalno projektovali primjenom dva različita kriterijuma: štokavskog jezika („Srbi svi i svuda“) i pravoslavne vjere („gde je slava tu je i Srbin“).
Religija kao osnova identiteta ne vodi nacionalne zajednice ka ostvarenju civilizacijskog napretka, jer je po svom karakteru konzervativna, sklona glorifikaciji prošlosti, isticanju predanja i mitova kao dominantne kulturne baštine, što neminovno vuče nazad i onemogućava uspostavljanje veze sa modernim dobom, novim integracijama i premošćivanju nacionalne ekskluzivnosti i začaurenosti. Upoređujući uticaj religije u pojedinim društvima u širim razmjerama, vrlo lako je doći do zaključka da zemlje u kojima religija ima veoma mali uticaj predstavljaju najuspješnija društva. I u pogledu kvaliteta života, uređenosti društva i u pogledu ličnog ośećaja sreće i harmonije u odnosu prema državi i okruženju. Religija je u stvari nadomještaj odsustva upravo tih vrijednosti života i javlja se snažnije upravo u zemljama koje svoje neuspjehe zamjenjuju kolektivnim bjekstvom u metafizičko.
Nedavno istraživanje po kojim se Crna Gora po prośečnom IQ građana nalazi na ponižavajućem nivou upravo precizno odslikava sociološku sliku Crne Gore, kao niz preduslova koji su doveli do takvog rezultata. Uprkos nekadašnjoj „sekularnoj paradigmi“ koja je pretpostavljala da će se uloga vjerskih organizacija i religije uopšte u modernom društvu vremenom smanjivati ili će postati sasvim nebitna, dogodilo se da je Crna Gora postala jedna od najklerikalnijih država Evrope, sa Crkvom Srbije kao dominantnom snagom u političkom, javnom i kulturnom životu. Naročito od promjene vlasti prije dvije godine. Danas smo svjedoci sve agresivnijeg upliva dominantne Srpske crkve u sve segmente društva, kao i u one probleme i ona pitanja koja se tiču samo države i njezinih mehanizama vlasti. Aksiom je da SPC svoju najveću snagu crpi u svom nacionalističkom karakteru, definišući sebe i u Zakonu o crkvama države Srbije kao instituciju koja „ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda“. I ona to radi više nego uspješno u Crnoj Gori!
IGRE CRKVE
U knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji (1945), Karl Poper kaže da je „zatvoreno društvo“ zatvoreno za slobodu mišljenja. Postoji jedna verzija stvarnosti i konačna istina... ,,Jedan od najvećih neprijatelja otvorenog društva u Crnoj Gori je Srpska crkva. Ona je i protivnik demokratije, jer je po definiciji protivnik pluralizma. A pluralizam je temelj demokratije. Kako bi dugoročno učvrstila svoj status, Srpska crkva vrši ogroman pritisak na najmlađe, na školski uzrast, koristeći nastavno osoblje u državnim školama, među kojim ima neshvatljiv uticaj. A zna se da time učvršćuje dugoročno i onu svoju zakonsku funkciju „razvijanja identiteta srpskog naroda“. Umjesto da se mladi uče slobodi, slobodnoj misli, naučnoj misli, kritičkom poimanju svega, pa i ljubav prema svojoj otadžbini nasuprot imperijalnim projektima spolja, nameće im se dogmatska svijest, podanički duh, ili kako kaže jedan pop te crkve, vi ste dužni da se pokorite mojoj volji. Jer, kaže, ja vas uvodim u carstvo božije. Umjesto otvorenog uma, radoznalosti, želje za upoznavanjem različitog, novog, putovanja, druženja... potura im se crkveni opskurantizam, mitovi, žrtva za vjeru, kosovski zavjet, „srpski svet“, „bratske“ nacije, panslavizam i ostali ubuđali leševi iz prastarih ormara. I sve to ima za posljedicu onaj ponižavajući prośek IQ-a.
Sa takvim prośečnim IQ-om crnogorska mladost ne pobjeđuje na olimpijadama znanja, ona bosa hoda po kamenju do Ostroga, pliva u hladnoj Morači za nekakav krst, tetovira Ostrog, Dražu i čika Ratka, svoj smisao traži u što većem dokazivanju posvećenosti i privrženosti svetosavskom bogu, često i kroz ponižavajući položaj i odnos prema sveštenstvu i simbolima vjere... Ponosni su što pripadaju svetosavskoj crkvi, „srpskom rodu“, što su kršteni, što pohađaju liturgije, što znaju Očenaš, što znaju ko je položajnik, kako se unosi badnjak i ostale paganske rituale koje su upražnjavali i nepismeni seljaci prije mnogo vjekova. Jedna mlada studentkinja ne želi da čita literaturu koju joj ne preporučuje i zabranjuje „njen duhovnik“. A duhovnici su Joilo, Plamenac i mnogi drugi bjegunci od beznačajnosti u običnom životu ili od prošlosti iz koje vire leševi.
Iako međunarodni standardi upućuju da savremene države treba da se uzdrže od promovisanja bilo religije, bilo ateizma u državnim ustanovama, crnogorska država potpisuje ugovor sa Crkvom Srbije u kojem ne postoje ni obaveze Crkve Srbije prema državi i društvu, niti ograničenja u njenom „radu“. Postoje samo obaveze države Crne Gore da omogući potpunu slobodu i autonomiju u njenom djelovanju. Vjerovatno nije daleko dan kad će nastavnici u crnogorskim školama kolektivno izvoditi đecu na svetosavske liturgije po crkvama i na ulične procesije, sad za sad su se ograničili na ekskurzije po Srbiji, uz obavezne pośete što više crkava i manastira, što više razgovora sa „duhovnicima“ u njima i što direktniju indoktrinaciju maloljetnih osoba čije obrazovanje im je povjereno. Ni oni koji su islamske ili katoličke vjeroispovijesti nijesu izuzeti od obaveze, jer se zna da su oni svi bjegunci od svojih srpskih korijena. Zar ne?
