Komentar

Zaustavite demokratiju, ja hoću da izađem

Nadam se da ste svi prepoznali da je naslov parafraza Vitovoga stiha iz pjesme „Rođendan“ u kojem on traži da zaustave Zemlju jer on hoće da izađe, a prije toga uzvikuje čudesnu parolu: ,,Dolje apsolutizam zemljine teže“.

Zaustavite demokratiju, ja hoću da izađem Foto: Pobjeda
PobjedaIzvor

Piše: Milorad Pustahija

Zato zaustavite demokratiju, ja hoću da izađem, idem u vječnu skitnju između velikih umova i ideja. Dolje apsolutizam demokratije.

Svjedoci smo da ta demokratija kao tehnologija proizvodnje sloboda, jednakosti, prava i izobilja počinje sve više da proizvodi duhovni, idejni moralni i kadrovski škart i polako nas sunovraćuje u beznađe tribalizma upakovanog u demokratsku 4u1 ambalažu koji se prodaje uz diskont na izbornim prodajnim akcijama. Naše je samo da uzviknemo - ,,Vau“ (Wow).

I to se događa cijelome svijetu, a kamoli nama kod kojih ta tehnologija nije produkt evolucije sopstvenog duha i tradicije, već uvezena licencna tehnologija kojoj nismo dorasli pa demokratiju uvozimo i s lijeva i desna i istoka i zapada. Vrhunac naše demokratske ingenioznosti je suluda ideja da je kvaka demokratskog razvoja u obavezujućim brzim promjenama po svaku cijenu, čak i na gore, pa će i te promjene na gore neminovno jednom donijeti boljitak.

No, ne pravi se pita od, znate već čega, niti demokratija od smjese korupcionaštva, demagogije, kriminala i fašizma. Može se izgradnja demokratije porediti sa dječijim učenjem vožnje bicikla gdje je cilj sticanje osjećaja za ravnotežu i vještine balansiranja. I to ide pomoću bezbroj pokušaja sa malim početnim brzinama uz padove i povrede sve dok vožnja ne počne da teče kao mlijeko. Ko forsira i ne razumije suštinu te vještine završi izlomljen u jendeku ili opali glavom o banderu. Prepuštam cijenjenom čitateljstvu da procijeni da li smo sa nedavnim parlamentarnim izborima i lokalnim izborima u Nikšiću završili u jendeku ili na banderi.

Međutim, gotovo svi su slavili pobjedu. DPS radosnim prigodnim sagama o nesalomljivosti svojega političkog rejtinga, Front&comp euforično uz riku predvodničkih bizona i dirljivi song „Krstiće se i ko neće“.

Bečićevci su takođe slavodobitno likovali kontajući kako da najbolje utrže svoju blefersku polivalentnu ideologiju i dođu oni na vlast u Nikšiću. Samo je Dritan bio tužan, SDP-ovci u depresiji, a Daka u bankrotu jer ono što je dobio na izbornoj tomboli daleko je ispod njegovih očekivanja i finansijskih ulaganja.

Dražesni pogled budućeg četnikoidnog gradonačelnika Nikšića je svim normalnim gledaocima ledio krv u žilama.

Kako sad unormaliti slavljenike i utješiti gubitnike? Navešću čuveni citat iz Kur’ana: Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše; Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi; Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori; Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega— da je svaki čovjek uvijek na gubitku.

Eto, izjednačio sam vas i utješio. Ne s namjerom da vas prevodim na islam, nego da vas malo primirim ne bi li odgodili i učinili manje brutalnim neminovni nastupajući sukob hegemonizma Srpskog sveta i patriotizma Crnogoraca.

Nije onih četrdeset i jedan posto osvojio DPS; još uvijek ih sa rezervom gledamo, nego crnogorske patriote, voljne mrijeti. Onih dvadeset šest posto nisu osvojili Manda i četnikoidi ograničene inteligencije, već Vučićeve obavještajno-kriminalne kohorte i pare, pare, pare.

Dvadeset tri posto nije donio ni Bečić ni Koprivica već Rukoljub, crkva i bljutavo lajtčetništvo i kripto izdajništvo.

Najavljeni sukob ima poznat tok i kraj. Onih 40 posto antifašista će kao beba zvečku rasturiti kokardiće jer se zna da su se i u II svjetskom ratu četničke formacije raspadale na prvo ,,URA!!!“ proleterskih brigada. A ovi pseudo i kripto Demokrate će, kao ogroman broj četnika 1943. godine, kao poslije Neretve kada dođe forpas, da prostite, guzici - preći u partizane.

Vikend četnici i regularne trupe iz Srbije neće smjeti da prelaze granicu jer to je NATO granica. Ili će opet bombe...

No, vratimo se slobodi. U jednoj fusnoti predgovora „Kritici praktičnog uma“ Imanuel Kant kaže: „Jer ako moralni zakon ne bi u našem umu ranije bio jasno mišljen, onda nikada ne bismo smatrali da imamo pravo da pretpostavimo tako nešto kao što je sloboda“.

Nisam naveo čestitoga Imanuela zato što mislim da bi naša politikantska pestokupljevina morala znati njegov nauk, nego zato da naglasim da je nedostatak morala osnovni nedostatak naše kompletne političke scene. Ne morate do morala preko Kanta, jer nemate kognitivnog kapaciteta za to.

Dovoljno je pročitati Marka Miljanova i sjetiti se priča svojih baba i đedova o soju i nesoju

Portal Analitika