Dok u podgoričkom hotelu Hilton teku pregovori o novoj vladi i javnost iščekuje rezultat tih susreta, pogledajmo zajedno dva od nekoliko važnih problema koji prate tu komplikovanu i zadocnjelu političku operaciju.
Uloga SNP. Valjdaće SNP ući u vladu, kažu neki. Drugi se nadaju da neće nikako. Mandatar Abazović učešće Lijeve Desne partije smatra značajnim korakom prema“pomirenju”. (Ovo oko“lijeve desne”- pitajte nekog Austrijanca, ili bilo koga, zapravo, koliko “Sozialist” ide uz “Volkspartei”. Ali, kod nas i to može, naravno.)
O “pomirenju” tu nema ni govora.
Abazović brka političke paktove i (bes)korisne kompromise aktuelnih, odnosno trenutnih političkih lidera sa procesima koji su dominantno kulturološki (ili civilizacijski, ako hoćete) i tiču se ideja kakve su odnos prema državi u kojoj živite i potreba i interes da zajedno i u miru živimo u njoj. Da ne pominjemo odnos prema vrijednostima koje se tiču osude ratnih zločina, genocida, agresije prema suverenim zemljama… A to su sve pitanja prema kojima se SNP nije mrdnuo s mjesta, kako njeni lideri ponosno ističu, od kad postoje - skoro trideset godina.
Praviti političke paktove sa političarima koji za sebe - i za druge - insistiraju da su Srbi (ili bilo što drugo, isto bi bilo) čak i ako to nisu ili to ne namjeravaju da postanu - nije pomirenje. Ti politički paktovi su onošto im ime kaže: politički paktovi. Od danas do sjutra. I sa Crvenim Kravatama je bilo“pomirenje”, sjetićemo se, pa je to pomirenje isparilo.
Zloupotreba te važne riječi se, tako, nastavlja, bez zazora i stida. Uporno se pravi konfuzija upravo da ne bi do pravog pomirenja ikada moglo doći.
Ne vjerujemo da to i doktorima političkih nauka treba objašnjavati. Ili treba, blago nama?
Da liće u Vladi biti Crnogoraca? Da sada prevodimo ovaj tekst nekom nedužnom posmatraču iz bilo koje zemlje na koju uprete prstom na mapi svijeta (uz nekoliko izuzetaka, prije svih od Srbije i Rusije), sigurno bi takvo pitanje bilo shvaćeno kao neka neoriginalna šala. Ili kao greška u prevodu.
U današnjoj Crnoj Gori je to sasvim konkretno političko pitanje.
Mnoge informacije pokazuju da g. Abazović i “pomireni” SNP upravo to dogovaraju. To bi značilo da - pored proskribovanog DPS - ni SDP, ni Socijaldemokrate ne mogu, ne treba i neće učestvovati u vlasti.
Što je potpuno budalasto i neodrživo. Budalasto je jer negira osnovne postulate parlamentarne demokratije, jer zabrana učešća upravo onim partijama odčijih glasova u parlamentu zavisi kako formiranje, tako i funkcionisanje vlade, znači da se manjina u okviru manjinske vlade umislila. Neodrživo je zbog prethodnog.Čak i da se formira, takva vlada bi na prvom pitanju koje izaziva polarizacije i oštre konfrontacije u crnogorskom društvu doživjela krah.
Tri pomenute partije su, svaka na svoj način, ali prilično jasno ičitljivo (i politički vrlo realistično i pragmatično) napomenule koji su uslovi iđe su granice njihove podrške novoj vladi. Da li zbog povlađivanja sopstvenom biračkom tijelu, ili zbog smirivanja dojučerašnjih saveznika u DF i u Demokratama, mandatar i njegovi SNP saveznici se ponašaju kao da ništa nije rečeno.
“Smetnje na vezama”se mogu fingirati dok traje natezanje oko raspodjele resora. Ali, za taj je ražanj zec jošušumi, tako da poruke koje slušamo posljednju sedmicu ili dvije ukazuju, prije svega, na izvjesnu neozbiljnost. Kao daprivremeniAbazovićikonstantniJokovićne razumiju kod koga su ključevi podrške njihovoj vladi.
Priča o Crnogorcima u Vladi ima jošjednu dimenziju. Ona je, sticajem turbulentnih prilika i kotrljajuće političke krize u Crnoj Gori gurnuta u stranu. Pitanje, za taj dio problema, je vrlo jednostavno: o kakvim je Crnogorcima tu riječ? O onima koji se izjašnjavaju, prigodno i korisno, da su, eto, Crnogorci?
Takvih smo gledali i u vladi koja nikako da ode. A i u prethodnoj, akoćemo pravo. Takvi nisu potrebni, niti se o njima ovdje radi. Takvi su, uostalom, bili i jedan od značajnih razloga zašto je Crna Gora izgubila 30. avgusta i doživjela sunovrat u posljednjih godinu i po dana.
Nije tu pitanje, da se razumijemo, samo o nacionalnoj pripadnosti budućihčlanova kabineta, mada se i to (treba li i to napomenuti?) podrazumijeva u zemlji u kojoj ta nacija predstavlja relativnu većinu.
Ovdje je, dakle, riječo tome da li je novi kabinet mogućbez političara koji su Crnogorci i u nacionalnom i u građanskom smislu, o ljudima koji su lojalni svojoj zemlji i samo svojoj zemlji, koji dolaze iz građanskih partija i koji su socijalnim i političkim angažmanom koji potvrdili sopstveno demokratsko, građansko i sekularno političko stanovište i principe.
Zar je crnogorska vlada moguća bez takvih? Zar je njihov izostanak kredibilno objašnjenje za uspostavu pro-evropskog kabineta bilo bilo kome, i u Crnoj Gori i van nje? I to od partija, treba se sjetiti, koje 2017. godine ili nisu željele da glasaju za ulazak Crne Gore u NATO (da, URA), ili su bile apsolutno protiv toga (SNP, naravno). Nenadmašne euro-atlantske preporuke, zar ne?
Za odgovor na ova pitanja zaduženi su svi koji učestvuju u pregovorima o formiranju nove vlade. Bilo bi svakako pogrešno za ove probleme pitati prvenstveno predstavnike partija nacionalnih manjina - mada bi i njihova riječtrebalo da sečuje. Oni su ravno pravni činioci nove vlasti, kao što to, uostalom, i treba da budu u višenacionalnoj zajednici.Što oni o tome misle?
Izgleda gotovo nemoguće da se takva greška napravi - da se kreira kabinet bez Crnogorki/Crnogoraca. Iako na kraju tog procesa stoji potreba da se to potvrdi u Skupštini - većinom koju smo većpominjali, pa su neke bojazni možda i prenaglašene - logika i narativ koje nam preporučuje mandatar Abazović znače marš prema živom blatu.
Poslije katastrofalnog eksperimenta kojem smo svjedočili sa prethodnom vladom, a za koji je, da se i toga sjetimo, bio vrlo odgovoran GP URA, nova greška takve težine bila bi neoprostiva.
I posljednja za njene učesnike.
