Manastir Dajbabe, posvećen Uspenju Bogorodice, nalazi se nedaleko od Podgorice, smješten na blagoj padini Dajbabske gore, u neposrednoj blizini istoimenog mjesta, po kome je dobio ime. Danas je ovaj manastir dobio i objekat na kojem je već „nikla“ pozlaćena kupola, u maniru ruske arhitekture.
Srpska pravoslavna crkva je u Dajbabama podigla crkveni objekat u slavu ruske carske porodice Romanov, sa sve podignutom kupolom u prepoznatljivom ruskom stilu.
Manastir je osnovao 1897. godine kaluđer Simeon Popović, koji je za manastirsku crkvu iskoristio prirodnu pećinu. Proširivanjem kanala formiran je izdužen prostor crkve, dok su od bočnih kanala formirani paraklisi, odnosno kapele.
Kasnije, kada je manastir već postao čuven, ispred ulaza u pećinsku crkvu, 1908. godine, podignut je prostrani trijem sa dva masivna zvonika koji, zajedno sa razuđenim krovovima podignutim iznad pećinskih kanala da bi spriječili prodiranje vlage, predstavljaju jedine vidljive partije manastira. Na mjestu starog konaka je u novije vrijeme podignut novi.
Slikarstvo starca Simeona
Unutrašnje površine zidova pećinske crkve islikao je njen ktitor, koji je na uređenju hrama radio sve do svoje smrti 1941. godine. Nažalost, nevičan slikarskom poslu, pop Simeon Popović je radio na loše pripremljenoj malterskoj podlozi, a negdje direktno na stijeni pećine, tako da je živopis danas u priličnoj mjeri oštećen.
O tom slikarstvu Aleksandar Čilikov piše:
„Ograničen pećinskim prostorom, starac Simeon je, uglavnom, islikao likove svetih otaca, isposnika, proroka, ali i lokalnih svetitelja, kao na primjer Sv. Petra Cetinjskog. U svodnim partijama je dao predstavu Hrista i Bogorodice u medaljonima. Nažalost, starac Simeon je radio na suvom malteru, na loše pripremljenoj podlozi, negdje neposredno na samoj stijeni. Posljedica tih činjenica, zatim vlaženje pećinske crkvice i dim od svijeća, doprinijeli su da je slikarstvo starca Simeona veoma ugroženo.“
On je jedan od rijetkih autora koji spominje fresku Svetog Petra Cetinjskog u opusu Simeona Popovića. Danas čitajući o njegovom slikarstvu kod savremenih autora i na sajtovima o manastiru Dajbabe možete pročitati da se nabraja mnoštvo likova i scena, ali da je naslikao i fresku Svetog Petra u manastiru Dajbabe teško da ćete saznati.
To je kad je Manastir bio pod upravom Crnogorske Pravoslavne Crkve prije 1918. godine bilo najnormalnije, da ne kažemo nezaobilazno da se prikaže. Poslije su očigledno došla neka druga vremena za manastir i fresku, preko 1918. do danas kada su važnije zlatne kupole nego tragovi crnogorskih svetaca o kojima se čovjek može osvjedočiti u manastiru Dajbabe. Tako da se može reći da se još jedan pomen Svetog Petra Cetinjskog ostavlja po strani pri pominjanju mjesta koja su neraskidivo vezana za njega. Zbilja, slučaj ili namjera...
Nelegalnih radova na manastiru Dajbabe bilo je i ranije. Službe zaštite su konstatovale novoizgrađeni objekat od 550 m2, koji je takođe urađen bez prethodno izdatih konzervatorskih uslova i saglasnosti RZZSK i bez građevinske dozvole nadležnog Ministarstva uređenja prostora još 1995. godine.
Takođe je bio sagrađen i prizemni stambeni objekat (konak) prije 20-ak godina. Rađene su i intervencije na trijemu sa privremenim prodajnim objektima, palionicom i drugim sličnim neimarskim radovima. Ali ipak ova najnovija nelegalna gradnja SPC prevazilazi sve što je viđeno do sada. Osim, možda onog čuvenog slijetanja crkve na Rumiju.
Odavno već poseban problem u čuvanju kulturne baštine predstavlja unošenje raznih elemenata koji mijenjaju izvornost spomenika i samim tim činjenjem iskrivljuju njegovu dokumentacionu i istorijsku vrijednost.
Ilegalna gradnja
Informaciju o ilegalnoj gradnji uz Manastir Dajbabe objavila je svojevremeno Pobjeda, nakon čega je uslijedila reakcija Uprave za zaštitu kulturnih dobara koji su rekli da nije izdata nikakva dozvola za gradnju.
Oni su zatražili hitnu inspekciju, ali je ona urađena tek sedam dana kasnije. Oni su tada podsjetili da je ovaj manastir kulturno dobro, ocjenjujući da ga SPC nelegalnom gradnjom, kršeći Zakon o zaštiti kulturnih dobara, urušava.
„Manastir je specifičan sakralni objekat, koji pripada tipu pećinskih crkava. Novosagrađenom objektu apsolutno nije mjesto na ovoj lokaciji“, kazali su oni tada.
Ali izgleda da podizanje ove neobične građevine na crnogorskom kulturnom dobru i nije neko iznenađenje kad se vidi ko upravlja njime. Naime, na ovom linku vidi se da je nastojatelj Manastira Dajbabe arhimandrit mr Danilo Išmatov koji je rođen 07. 05. 1962. u Ižjesku. Diplomirao na Akademiji umjetnosti u Moskvi 1990. i na Pravoslavnom Univerzitetu Sv. Jovana Bogoslova u Moskvi 2004.
Magistrirao na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu 2008. Zamonašen u Danilovskom manastiru u Moskvi 1995. godine. Rukopoložen za jerođakona 1993. a za jeromonaha 1994.
Odlikovan zvanjem igumana Belogorskog manastira u Permu 1996. Odlikovan zvanjem arhimandrita od arhiepiskopa cetinjskog mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića u hramu Sv. Đorđa u Podgorici 2014.
Postavljen za nastojatelja manastira Dajbabe 2013. A i imena bratstva otkrivaju odakle tolika vezanost za unošenje novokomponovanih elemenata na zaštićenom crnogorskom kulturnom dobru: to su monah Simeon Erić, zatim iskušenici: đakon Dimitrije Zaharov, Leon Ađinđal i Aleksandar Andesilić. Naravno sve pod komandom Amfilohijevog arhimandrita Danila Išmatova iz Ižjeska.
Svojevremeno se Iguman Danilo hvalio i da su u manastir došli freskopisci iz Rusije: “Među njima je i jedan od najvećih ikonopisaca iz Rusije, Aleksandar Čaškin. On je slikao i rusku crkvu u Vašingtonu, Moskvi, Ukrajini... Već mjesec dana je u našem manastiru.”
Nismo u saznanju je li znanje koristio za novoizgrađeni objekat ili na cijelom kulturnom dobru, ali da je imao odobrenja nadležnih službi zaštite – nije.
Nikakav problem, rekli bi mnogi, osim jedne sitnice, što su počeli radove na - zakonom zaštićenom kulturnom dobru.
Kako u CG očuvati kulturna dobra
Kako izgleda kada Išmatov uz odobrenje crkvenih velikodostojnika SPC obnavlja crnogorski manastir Dajbabe možemo se uvjeriti danas. Manastir sa sve pozlaćenim zlatnim ruskim kupolama u svom dvorištu.
Postavlja se pitanje – kako u Crnoj Gori pristupiti očuvanju kulturnih dobara i kulturne baštine uopšte?
Da li je to nepresušno vrelo sa kojim se možemo poigravati, koristiti ga kako i kad kome odgovara, ili ipak Crna Gora sa ograničenim resursima mora napraviti strategiju čuvanja i prezentacije svakog dijela svoje kulturne baštine?
Prije će biti ovo drugo i toga moraju postati svjesni svi zainteresovani kulturni i javni poslenici i svi subjekti koji su se razbaškarili po njoj i sa te pozicije beskrupulozno atakuju na crnogorsku kulturnu baštinu mijenjajući joj izgled i sadržaj.
Jednostavno pažnja je potrebna zbog toga što mnoga od naših kulturnih dobara nemaju zamjene. Jedinstvena su…
