Kad hoće da do kraja ocrne, omalovaže i demoniziraju današnju Crnu Goru, koja im kao suštinska prepreka stoji u grlu na putu ostvarivanja velike Srbije, srpskim nacionalistima ni jedan mogući negativni epitet vezan za crnogorski narod i njegovu državu često nije dovoljan. Potrebno je odgovarajućim poređenjem stvoriti u javnosti osjećaj odvratnosti od kojega se navodno povraća. Baš tu srpskim nacionalistima stoje na raspolaganju pojmovi vezani za mrsku Hrvatsku i hrvatstvo, kojima iz beogradske nacionalističke čaršije vječito zavide i na samom postojanju.
Nije se Joanikije II, na okruglom stolu u manastiru Hristovog vaskrsenja u Podgorici, posvećenom obnovi navodne Njegoševe crkve na Lovćenu, a de facto rušenju Njegoševog mauzoleja, pozvao toliko na druga crnogorska ogrješenja o tobožnji Njegošev amanet, koja je potrebno okajati, nego u prvom redu na navodni ustašluk, pojam koji nikako ne može biti vezan za Crnu Goru. Ustašluk je za Joanikija II posljednji stupanj negativnog poređenja, mjera pakla poslije koje više nema ni čistilišta ni raja.
Duboki su korijeni zavidljivosti srpskih nacionalista prema hrvatskoj državi, kulturi, prozapadnoj orijentaciji hrvatskog stanovništva ili, prosto, u odnosu na Beograd, uvijek građanski uljuđenijem Zagrebu. Ne treba zaboraviti zavist prema hiljadu kilometara jadranske obale, te jasne tragove najstarijih slojeva mediteranske civilizacije koji prirodno čine sastavni dio hrvatske kulturne baštine.
Ne zaboravimo da je Slobodan Milošević počeo rat slanjem tenkova na Vukovar, u nimalo skrivanoj namjeri da pošto-poto spriječi Hrvatsku da postane država. Računao je na njen preosjetljiv geografski položaj, sličan gotovo neodbranjivoj kifli, koju treba napasti i otkinuti njene djelove i sa sjevera i sa juga. Na sjeveru su za zauzimanje hrvatske teritorije bili zaduženi hrvatski Srbi, a za jug, odnosno za Dubrovnik i Konavle, hiper naivni Crnogorci. Kako su i jedni i drugi prošli, danas ih ne treba pitati.
Joanikije II, koga je i pokojni Amfilohije duboko prezirao i nije ni pomišljao da ga odredi za svoga eventualnog nasljednika na cetinjskom tronu, danas kao dokazani Vučićev potrčko traži da se vrati navodna Njegoševa svetinja na Lovćen, pa sljedstveno tome i omalovaži i sruši Njegošev mauzolej! Da kapela, a ne crkva, nije bila Njegoševa, nego Ace palikuće, posvećena prestolonasljedniku Petru, Joanikija i njegove istomišljenike ne zanima. Potrebno im je da do kraja omalovaže i ponize Crnu Goru, poredeći njene patriote sa mrskim ustaštvom, i tako, što ne bi bilo prvi put, mobilišu i same Crnogorce na planirani rušilački čin.
Gotovo da srpski nacionalisti, što danas nikako nije neočekivano, bukvalno slijede eksperte lista „Vijesti“ koji etničke Crnogorce, ili prosto branitelje crnogorskih vrijednosti, zovu crnogorskim nacionalistima. Ustaštvo „Vijestima“ stoji kao još neiskorišćeni sljedeći stupanj negativnog poređenja koji se odnosi na etničke Crnogorce, jer su aktuelno četništvo odavno ukalkulisali kao nesumnjivi demokratski raj i pozitivni iskorak.
Rat srpskih nacionalista protivu Njegoševog mauzoleja intenzivno traje do danas, počev od samog objavljivanja ideje o njegovom podizanju, da bi decenijama služio kao pouzdani barometar za do kraja nezdrave međusobne odnose, prvo dvije republike u bivšoj federaciji, a zatim od referenduma 2006. godine, dvije nezavisne države. Njegov kraj je nesumnjivo izvjestan, ali samo uz stvorene okolnosti za srpsku tvrdu konstataciju da više ne postoji, niti će ikad postojati crnogorska nacija i država. To što se srpskim nacionalistima stalno pričinja da je pomenuti proces doveden do kraja kao, primjera radi, u vezi sa beogradskom zapoviješću o brzom i bezuslovnom potpisivanju takozvanog temeljnog ugovora, ili izričitim zahtjevom za vraćanje kapele na Lovćen, za sada treba pripisati samo suviše ishitrenim i pustom željom inspirisanim srpskim političkim prognozerima.
Navodno prezirući Mauzolej kao nepravoslavno i nehrišćansko zdanje, primitivni beogradski crkvenosvjetovni propagatori istovremeno mu odriču vrijednost zbog njegovog autora Ivana Meštrovića kao katolika, hotimično zaboravljajući da je sve najznačajnije spomenike srpske državnosti u Beogradu izradio omrznuti katolik Meštrović. Daleko od toga da primitivni i polupismeni Porfirije ili Joanikiji mogu shvatiti da je Njegoš širi i od hrišćanstva, da svojim ukupnim djelom predstavlja stvaralačku sintezu ukupnog civilizacijskog iskustva čovječanstva.
Konačno, demonizacijom ustašluka, kao krajnje tačke navodnog čovjekovog posrnuća, Joanikije II zaštićuje četništvo kao svoj ideološki uzor i ideal. Dokle sve to vodi „spomenik je vašega junaštva“ današnja Srbija pod vođstvom naciklerikalnog i u vrijeme Slobodana Miloševića dobro uvježbanog četnikluka gospodina Aleksandra Vučića.
