Piše: Mirko ZEČEVIĆ
Takva moralna degenerisanost uokvirena primitivizmom nepojmljiva je i u najgorim i najprimitivnijim društvima. Lideri te opozicije su zapravo ostaci one politike 90-tih godina, čiji su protagonisti izgubili svaki trag ljudske prirode, politike koja je proizvjela djela koja su nedostojna čovjeka, sledbenici ideologije koja je djelovala u ime nacionalne države, sa rukama do lakata zamočenih u krv.
Mračnjaci iz „pravoslavno-šovinističkog“ legla ustali su da obnove mitove, laži i kao svaki put do sada suprotstave svoj „zoološki“ nacionalizam, težnji crnogorskog naroda da uđe u društvo razvijenog svijeta, a sve u ime svoje izopačenosti i nesnosnog straha od civilizacije. U svoj primitivizam žele da zatvore čitavu Crnu Goru brutalno demonstrirajući, iz svakog atoma duše, svoju neuljuđenost, ne prezajući da u parlamentu priprjete da će kada dođu na vlast ukinuti sopstvenu državu.
Savladani strahovima i slabostima i nemogućnošću da budu u skladu sa svojom istorijom otvoreno, izdaju za njih nedostižnu, Crnu Goru. Nije neuobičajeno da crnogorsku istoriju prate izdaje. Zašto Crnogorci izdaju?
Publicista Stanko Cerović kaže „Izdaja je slaba tačka u svjesti Crnogoraca na kojoj najlakše pucaju. Možda zato što su zahtjevi čojstva u njihovoj istoriji preveliki. Za izdaju se uvek nađe izgovor ako se traži. Zapravo kako rekoh izdaja i pokvarenost su prirodni, oni se nameću na svakom koraku zaslađeni obećanjima i pojačani prijetnjama, kako se to dočarava u „Gorskom vjencu“ jedna ruka nudi čašu meda, a druga drži sjekiru. Crnogorci ulaze u izdaju sa posebnom strašću, objavljujući je na sva zvona, dičeći se kao najveći junaci junaštvom. Nema nesoja koji se neće u najgorem nasilju i izdajama otvoreno pozivati na Marka Miljanova i Njegoševe stihove”.
Malo je primjera u istoriji da sa toliko strasti i želje, tako srčano nastoje da unište sopstveno postojanje kao ova „crnogorska čobanija“, kojima do uzvišenih slugu nedostaje sve izuzev pseća poslušnost prema svojim gazdama izvan Crne Gore i šiljato brušena mržnja prema svemu crnogorskom.
Oni su direktno ili indirektno učestvovali ili pripadali ideologiji koja je proizvela zlodjela od kojih se sada gnuša čitav civilizovani svijet. Imati razuma za njihove nerazumne argumente od strane crnogorske države znači silazak ispod nivoa koje je postavio crnogorski narod izglasavanjem suverenosti na referendum čiji jubilej slavimo ove godine.
Svaka popustljivost ne bi doprinosila “unutrašnjem pomirenju”, već naprotiv ona bi mogla ponovo da im raspali “zločinačke nade” u trenucima kada se očekuje da se one ugase i asimilatorske projekte bi učinila legitimnim.
Demokratičnost jedne vlade ili države mjeri se u poštovanju prava manjina, kao što su manjine obavezne da posebno poštuju prava većinskog naroda. U međusobnoj konfesionalnoj i nacionalnoj toleranciji stvaraju se mogućnosti za jednako poštovanje svih. Takvo stanje duha je u nepremostivom sukobu sa svješću plemenske zatucanosti i mržnje, što “zoološki nacionalizam” DF-a hoće da predstavi kao ugroženost svojih prava.
Za njih je uvredljivo da premijer Crne Gore dobije odlikovanje druge države (u ovom slučaju Albanije), čime se ovdje izražava priznanje i zahvalnost za poštovanje njihovih sunarodnika, a čitavom crnogorskom narodu odaje počast za postignut visok civilizacijski nivo, poštovanje prava manjine. Ali za njih je to teško shvatljivo jer je u direktnoj suprotnosti sa njihovim vrijednosnim sistemom, gdje važe “bušmanski kriterijumi” (dobro je kada mi zapalimo susjedno selo, a zlo je kada to oni urade nama). Jer oni imaju samo jednu primitivnu ideju koju pothranjuju na guslarskoj etici i lažnoj istoriji. Njihovo jedino pravo je jedna vjera, jedna nacija, jedna država.
Ovi pobornici terora nad drugim vjerama i nacijama u “mračnim vremenima” 90-tih godina danas traže evropske standarde da bi štitili nasilje kao svoje pravo. Nervozno i grozničavo izviruje njihov nesojluk na sve strane, ne bi li ugledali kakvu mogućnost da nanesu štetu i ponize državu u kojoj su, nažalost, parlamentarne stranke.
To je ista ona strategija koja je proteklih decenija preplavila balkanske prostore učinila ih nepreglednom pozornicom suludih ideja i projekata sa ciljem stvaranja etnički čistih država. Sve njihove poruke i laži upućene u izbornoj kampanji imaju za cilj da stvore tenzije i pokažu da Crna Gora nije država u kojoj njeni građani slobodno odlučuju na izborima o njenoj budućnosti.
Da bi se izmjenilo lice Crne Gore ne smije ostati ništa zajedničkog između stanovnika jedne slobodne i nezavisne države i ovih “dvonožnih paradoksa”, koji otvoreno i drsko propagiraju mržnju i koji istrajavaju na projektu oko koga je stvoren bezvazdušni prostor prezira čitavog civilizovanog svjeta. Nije moguće živjeti u slobodnom i pravednom društvu pored ovakvog političkog korova, kao što nije moguće graditi budućnost tamo gdje se nagrađuje lopovluk, a ideje i napori ljudi koji se decenijama bore za uspostavljanje izgubljenih vrijednosti prelivaju kisjelinom i negašenim krečom nipodaštavanja.
I ova kampanja ukazuje da je odavno prošao trenutak kada je trebalo da se razum i primitivizam otvoreno zavade i da počne istinska borba između evropske Crne Gore i onih koji decenijama drže pesnicu pod nos i izigravaju gospodara i sudbinu crnogorskog naroda. Nije dovoljno osuditi njihove postupke, moraju se konačno privesti pravdi da im zauvijek utrne želja za krvave eksperimente od kojih je narod zamoren već više od dvije decenije u besmislenoj borbi.
Svako čekanje i kompromis bilo bi opasno i nečasna popustljivost i očevidan poraz ideje emancipacije crnogorskog društva. Jer rad protiv sopstvene države je poseban zločin protiv budućnosti čitavog naroda koji zahtjeva poseban oblik pravde.
