Piše: Miodrag VLAHOVIĆ
Jednoglasna odluka Komiteta za vanjsku politiku američkog Senata da se podrži tekst Rezolucije o prihvatanju Pristupnog protokola za Crnu Goru razočarala je mnoge domaće i inostrane dobroželatelje. Istopila se nada da će predsjedavajući tog tijela, senator Korker, republikanac iz Tenesija, navodno zanesen tobožnjom novostvorenom američkom potrebom da se u svemu ugodi i popusti Putinu, škartirati Crnu Goru i otkazati, ili, čak, obustaviti formalizaciju procesa u koji su SAD, i kada je samo o našoj zemlji riječ, uložile toliko vremena, truda i energije. Tako su i ovdašnje novine (za koje ne možemo prežalit što im dadosmo ime), čiji se direktor/vlasnik prije nekoliko godina proslavio otvorenim pismom predsjedniku Obami, ispunjenim provincijalnim optužbama na račun tadašnjeg američkog ambasadora u Podgorici, bile promptno demantovane.
Članovi senatskog komiteta su se, dakle, bavili rezolucijom, što će reći - potrebama NATO i podrškom ideji o crnogorskom članstvu - i tako vjerolomno (opet!) propustili priliku da, umjesto svega toga, (pre)sude Đukanoviću ,,in abstentia“, kako su ovi naši navijali i najavljivali. Čudni neki senatori! Umjesto da pročitaju uputstvo što je trebalo da urade, po savjetu prekomoračkih stručnjaka, oni o interesima sopstvene zemlje i saveza kojem pripadaju... Rečena rezolucija, naravno, treba da bude potvrđena glasanjem u Senatu, u plenumu. Kada će to doći na red zavisi prvenstveno od senatora Miča MekKonela, koji je na čelu senatske većine.
Zato ne treba da zaboravimo da će sve biti gotovo - kad bude gotovo. U ovom trenutku je, ipak, najvažnije da je sve pitanje senatskog rasporeda i obaveza.
Da li će Rezolucija biti izglasana prije ili poslije 20. januara (inauguracija novog predsjednika) može imati izvjesnu psihološku važnost, ali ništa više od toga. Mada će i to biti predmet podgrijavanja uzaludnih nada naših zagovornika ,,neutralnosti“. Izdržaćemo još tih nekoliko nedjelja - nestrpljenju nema mjesta, niti potrebe. Iz istočne vremenske zone, iz studene Moskve (Jirži Pelikan je to davno naslovio ,,Zima stiže iz Kremlja“) dolaze sve teže i teže optužbe i upozorenja sa ukusom prijetnje.
Znak snage ili pokazatelj slabosti? Kao da Crnogorci ne znaju da je Rusija veća i jača od malene Crne Gore. Imali smo priliku, prije dva-tri dana, da slušamo profesora Belobrova, sa Diplomatske akademije ruskog Ministarstva inostranih djela, i njegove parabole o rogovima bikova sa kojima se ne valja bosti. Govorio je ruski gost u svoje ime, kako je napomenuo, ali je potegao sve ,,snažne“ argumente, uključujući hektolitre votke i raspoložive zalihe crnog kavijara. Poruke iz Moskve postaju teže u iskazu, a prilično ,,votkaste“ u sadržini.
Ne treba da budemo iznenađeni ako se do okončanja pristupanja Alijansi zvanična ruska pozicija svede na ,,principijelno“ mišljenje/preporuku o potrebi referenduma, dok će se iz nezvaničnih i ,,nevladinih“ ispostava rigati vatra i slati salve optužbi, prijetnji i ,,afera“. Iako imamo razloga za brigu, takav razvoj situacije može i da nas ohrabri: propagandni rat, uključujući sajber-napade, pokazuje s čim imamo posla i zašto je naše članstvo u Alijansi pitanje od dugoročne važnosti po naše nacionalne i državne interese.
(Autor je nekadašnji ministar vanjskih poslova Crne Gore)
Pobjeda
